Kaunas je u sedam dana za BiH postao mitska prijestonica, od tamo stiže najveća pobjeda u istoriji bh. fudbala, ali i nalog litvanske Ukio banke za naplatu milionske odštete od Republike Srpske u aferi "Birač".
. Mađarski pisac Laslo Dervaši napisao je roman "Tajna svjetska reprezentacija", u kome je glavni lik fudbal, a fudbal je za pisca sam život. Jedino je kod nas politika život. Jednu noć i kod nas u BiH fudbal je bio život, ali se odmah pretvorio u politiku. Te noći BiH je izborila plasman na Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Brazilu 2014. godine. U Bosni, sve ono što može biti ljudsko rješenje, u tren se pretvara u politički problem.
Tri detalja iz ove naše fudbalske priče pokazuju kako fudbal objašnjava Bosnu. Prvi detalj, koliko god bizaran, toliko i znakovit, desio se kad je biran sadašnji selektor. Obraćajući se novinarima, prije izbora Safeta Sušića za selektora fudbalske reprezentacije BiH, tadašnji sekretar FS BiH Munib Ušanović žalobitno je rekao: "Dogovorili smo se da će novi selektor reprezentacije BiH biti Bošnjak, nažalost..." Nespretnost formulacije ne opovrgava važnost nacionalne ravnopravnosti, uz obaveznu stručnost, kao osnovnog kriterija i principa izbora vodećih ljudi u vrhu FS BiH i reprezentaciji, kako bi je ljudi u svim dijelovima zemlje osjećali svojom. Drugi je vezan za usvajanje novog statuta FS BiH. Kad se vidjelo da je stari lisac Ivica Osim, u ime Komiteta za normalizaciju fudbala, na putu da postigne dogovor s "nemogućim pregovaračem" Miloradom Dodikom, kao "šlag na torturu" demokratskog dogovaranja, proradio je iz Sarajeva onaj bezrazložni inat, koji blokira sve i svašta.
Naime, bošnjački predstavnik u Skupštini FS BiH zaprijetio je da će, bez obzira na dogovor sa FS RS, on i njegova grupa srušiti novi sporazum. Malo je trebalo, ali srećom nisu. To je onaj isti mentalni sklop i politički duh koji je srušio Lisabonski sporazum prije rata, aprilski paket ustavnih promjena prije sedam godina, sada Briselski sporazum, i koji odbija svako sporazumijevanje u zemlji. Treći događaj zbio se nakon pobjede u Kaunasu. Nije sporna pobjeda, nego slavlje. Niko dobronamjeran u BiH ne može da spori ubjedljivu pobjedu fudbalske reprezentacije BiH. Osim čiste pobjede fudbalske reprezentacije BiH, sve drugo može biti sporno i diskutabilno, od sportske ikonografije, ratne simbolike, izjava pojedinaca, prikrivenih izliva bošnjačkog nacionalizma, nepotrebnog, patetičnog spominjanja poginulih za ovu zemlju od strane TV voditelja dok se slavi sportska pobjeda itd.
U svakom slavlju na Balkanu se pokažu niski instinkti i visoke strasti, pređu granice pristojnosti, pa stvar ispadane suprotna. Slavlje obično pokvare nefudbalski navijači. Fudbal je najveća globalna "rezervna religija laičkog tipa" sa svojim bogovima igre, Peleom, Maradonom, Krojfom i Mesijem. Stadioni su planetarni hramovi s milionima vjernih sljedbenika igre. Mnogi vjeruju u ljekovitu moć fudbala.
Zdravo je za duh vjerovati, zajedno sa Džonom Hjustonom, režiserom kultnog filma "Bijeg u pobjedu", u kojem jednu od uloga igra i slavni Pele, kako pravda na kraju uvijek pobjeđuje, ali je nemoguće samo od toga napraviti stvarni život. Ugodno je čitati knjigu "Moć fudbala: Kako je Didije Drogba ujedinio podijeljenu zemlju" novinara Selaja M. Kuosaija, u kojoj piše o ulozi popularnog igrača u pomirenju zaraćenih strana u građanskom ratu u Obali Slonovače. Dobro je za politiku kada se proslavljeni fudbaler Džordž Vea kandiduje za predsjednika Liberije. Dobro je kada Jermenija i Turska odigraju fudbalsku utakmicu, kao simbolični znak političke volje da se normalizuju odnosi između ove dvije susjedne zemlje, zategnuti zbog bolnih događaja iz prošlosti.
Ali, to ne može zamijeniti ljude u politici. Ni tada ni ikada prije fudbaleri nisu izazvali rat niti zaključili mir. Nikakav fudbal neće ujediniti zavađene narode i ljude, jer je slab i nejak, podložan ljudskim strahovima, sumnjama, predrasudama i manipulacijama, kao i sve drugo. Sport može pomoći pomirenje, ako slijedi dobre namjere politike i konkretne odluke vlasti u tom pravcu. Ne može fudbal ništa, što ne može dobra politika za ljude. Sve drugo je precjenjivanje značaja fudbala i sporta koji ovaj nema i ne može imati. Ne možeš s federalnih javnih govornica i medija bljuvati mržnju na srpski narod i RS i očekivati od ljudi iz RS da navijaju za takvu državu i njenu reprezentaciju. Ne možeš se iz RS u svakoj prilici obrušavati na BiH, kao nakazno mrtvorođenče, i pri tom očekivati da građani RS imaju pozitivan stav prema fudbalskoj reprezentaciji BiH. Samo jasna, poštena, otvorena, na pozitivnim djelima dokazana politika, a ne arkanska, ketmanska, dvostruka politika, može stvoriti na dugi rok povjerenje ljudi u zajedničko dobro. Fudbal je najvažnija sporedna stvar na svijetu, igra koja postaje važna kad su druge važnije stvari ispunjene. Zemlja koja u ničemu ne pobjeđuje, koja je posljednja na svim rang-listama u Evropi, očajnički treba bilo kakvu pobjedu. Jer, nemoguće je živjeti duže u samonegaciji, bez šizofrenih posljedica po mentalni kolektivni duh publike. Svaki uspjeh ovakve zemlje na globalnom nivou obrnuto je proporcionalan opštoj neuspješnosti kod kuće.
Najveća dobit od plasmana fudbalske reprezentacije BiH na SP u Brazilu biće ako njihova pobjeda bude iskorišćena za sređivanje stanja u domaćem fudbalu
Uspjeh fudbalske reprezentacije BiH je zaslužen. Javni cinizam i ravnodušnost koji dolaze od pojedinaca iz RS su neiskreni, površni, autistični i provincijalni. Upornost, rad, disciplina, posvećenost, promjene rukovodstva i odnosa prema reprezentaciji i sportska sreća rezultovali su ovim uspjehom. Reprezentativci su se zajedno i pojedinačno na terenu borili za pobjedu i za svoju zemlju. Igrači nisu glumili manekene, skupo plaćene zvijezde, koje se šetaju po terenu, već su se borili i takmičili za pobjedu do kraja utakmice. U tome su im pomogli navijači, koji su stizali na utakmice iz cijele Evrope, putovali iz mjesta u mjesto, bodrili igrače i navijali za reprezentaciju BiH. Velika je stvar kad se jedna mala zemlja s hiljadu problema plasira na SP u fudbalu, prije Portugala, Francuske, Švedske, Grčke, Danske, Češke, Rumunije, Turske, Mađarske, Poljske, Ukrajine, Sjeverne Irske, Škotske, Urugvaja i drugih mnogo jačih reprezentacija. BiH je napravila kult reprezentacije, što nije uspjela Srbija.
Paradoksalno, fudbalska reprezentacija BiH je uspjela i zato što je na određeni način bila prećutni, nezvanični, ograničeni politički projekat, što je istovremeno dobra i loša strana ove operacije. Dokle bi tek dogurali da smo ih svi zajedno udarnički podržali? Na kraju krajeva, plasman fudbalske reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Brazil 2014. godine dokaz je da Dejtonski sporazum nije kriv za sve. Ima nešto i do nas. Fudbal ne može uraditi ono što neće ljudi sami, zajedno sa svojim izabranim političarima.
Nisu fudbaleri vanzemljaci, čak i kad su "zmajevi". Najveća dobit od plasmana fudbalske reprezentacije BiH na SP u Brazilu biće ako njihova pobjeda bude iskorišćena za sređivanje stanja u domaćem fudbalu, za rješavanje problema u vezi s namještanjem utakmica, mita, korupcije i drugih neregularnosti, ako se izborimo da fudbalski stadioni prestanu biti poligoni za mirnodopsko razračunavanje centara parapolitičke moći, kriminalnog podzemlja i huligana, fizičke obračune i nasilje, s ratnim bubnjevima i zastavama, zapaljivim bakljama nacionalizma i uvredljivim porukama na račun drugih naroda u BiH. To će biti naša najveća zajednička pobjeda. A, ako izgubimo, za utjehu nam ostaje misao Johana Krojfa, velikog "filozofa fudbala", koji je jednom rekao: "Bolje je izgubiti svojom sopstvenom vizijom, nego nečijom tuđom." Bar znamo da smo pokušali.
(Autor je publicista)