Otkako je došla demokratska vlast, još od prvih predratnih početaka, na svoje su došle vjerske organizacije. Osjetile su i znale da im nova vlast ide pod ruku, pa su se mnogi visoki vjerski službenici utrkivali sa svjetovnim glavešinama ko će zagospodariti narodom. Gotovo po pravilu bila je to, a još je uvijek, simbioza koja rezultira ovakvom vlašću kakvu imamo.
Ma koliko se zvanično proklamovala sekularna država nije nepoznato da vlast u dobroj mjeri diktiraju sveštenici svih naših konfesija. Treba se samo prisjetiti koliko su pred ove posljednje izbore reis Cerić i kardinal Puljić bili involvirani u izbornoj propagandi. A u Republici Srpskoj ne može se održati značajniji skup da u prvim redovima ne sjede pravoslavni popovi.U socijalističkoj državi religija nije bila zabranjena, kako često govore naše vrle demokrate, ali je bila potisnuta, na margini, gotovo bi se reklo da je bila u ilegali. Ali, treba razlikovati ljudsku pripadnost nekom religioznom svjetonazoru od politika koje vode vrhovni vjerski žreci. Te politike su bile različite, kako u koje vrijeme i kakva je politička klima vladala. A da je suština vladavine tih vjerskih vrhova bila i jeste posesivnost - ne treba ni napominjati. U tim vjerskim politikama često se zastranjivalo, potpomagao konzervativni dio društva, a ne tako rijetko i onaj koji unazađuje.
Nedavno sam imao priliku pročitati knjigu Marka Oršolića `Zlodusima nasuprot`, sa podnaslovom `Religija i nacionalizam`. Ovaj naš fratar je, koliko mi je poznato, prvi iz reda katoličkog svećenstva koji je javno progovorio o političkim zabludama Katoličke crkve.
Zaista je fra Marko Oršolić hrabar čovjek, koji je u ovoj ne mnogo obimnoj knjizi sakupio dokumenta koja bacaju ružnu sliku na katolički etablišman. Poznat je kukavički odnos Pija XII prema Hitleru i nacizmu, kao i mnogobrojnog svećenstva u Njemačkoj tog doba. Sve to Oršolić kazuje donoseći mnoge citate koji nisu na diku katoličkim poglavarima koji su u najblažem slučaju šutljivo posmatrali Hitlerovo orgijanje. A ovdje nalazimo i citat da je Hitler bio izraziti antikršćanin. Malo je poznat dokument da su se bosanski franjevci ogradili od nacizma još jula 1941. godine i maja 1945.
Nisam dovoljno upućen, ali izgleda ova knjiga nije naišla na dobrodošlicu unutar naše katoličke crkve. Jer Oršolić je napravio presedan da kao značajan član Katoličke crkve progovori o ozbiljnim političkim zabludama vrhovnika ove vjerske organizacije tokom prošlog vijeka. I u tome je upravo velika vrijednost, u tome se ogleda istinsko pripadanje svojoj vjeri, jer Oršolić na svjetlo dana ne iznosi nepodopštine kod drugih religioznih zajednica, nego upravo onih u svojoj kući.
Normalno je da sveštenstvo ne voli kritiku svoga reda, mada bi kao Božji posrednici trebalo da preferiraju istinu. Posredstvom izvjesnog pravoslavnog popa dobio sam knjigu `Srpska pravoslavna crkva u ratu i rat u Srpskoj pravoslavnoj crkvi` Milorada Tomanića, koja je objavljena u Beogradu prije nekoliko godina. Nije mi poznat autor, ali on iscrpno, dokumentovano piše o umiješanosti pravoslavnih sveštenika najvišeg ranga u ratne događaje proteklog rata. Političko kolo su vodili takozvani justinovci, koji su u velikoj mjeri u Miloševićevo doba uticali na javno mnjenje, davali podršku ratnim huškačima. I ovdje se radi da je neko (izgleda) blizak i dobar poznavalac prilika u SPC iznio u javnost onu tamnu stranu sveštenstva, a ne neki autor koji pripada potpuno drugom vjerskom opredjeljenju.
Kod naših muslimana nije se ništa slično dogodilo. Istina, u Drugom svjetskom ratu i nije bilo previše učešća na fašističkoj strani, osim dodvoravanja NDH-zijskoj vlasti i onim jadnicima što su zarad njemačkog rajha ginuli na ruskom frontu u sastavu Handžar divizije. Ali, donedavno iz Rijaseta islamske zajednice nije se čula ni riječ o mudžahedinima, koje je Alija Izetbegović doveo da brane svoju vjersku braću, a koji su više zla nanijeli samim našim muslimanima, nego što su im bili od pomoći. Neki ostaci tih arapskih bojovnika propovijedaju takozvani vehabizam, mnogo drugačiji od vjerske prakse naših vjernika, što je veće zlo, jer djeluju iz pravca drugačije i strane duhovnosti. Reis se doskoro nije izjašnjavao, a tek je nedavno objavio neki blagi prigovor tim bradonjama sa skraćenim pantalonama. Zato se oglasio dr. Rešid Hafizović, profesor na Fakultetu islamskih znanosti, koji je veoma oštro reagovao o mešetarenju ovih vehabista. I po ovom pitanju postoji jasna diferencijacija između Rijaseta Islamske zajednice i profesora ovog fakulteta.
Sve ovo govori da vrhuške u našim crkvama i džamijama nisu uvijek, a ni sada, na strani istine, a protiv nacionalizma i militanata u svojim redovima. Očekivati je da će unutar ovih religijskih organizama znati se obračunati s onima koji vuku unatrag.