Prošle sedmice u jednom danu štrajkovali su civilni invalidi iz rata, koji su probili kordon policije i upali u salu gdje je zasjedala Skupština Federacije BiH, i na drugoj strani, u Tuzli, gdje su radnici Fabrike obuće "Aida" isto pokušali pred vratima Vlade kantona. I ranije je bilo štrajkova, ali se čini da se nalazimo u periodu kada počinje da raste nezadovoljstvo puka, koji sve više postaje gladan. Nesposobna federalna vlast nije u stanju, ni u znanju, da iznađe sredstava za sve bijednike koji ištu hljeba.
Naravno da su na opšte mračno stanje uticali svjetska kriza i recesija, ali i bez tog svjetskog talasa našli bismo se u sličnoj situaciji. Većina ljudi koji su na čelu vlasti su neobrazovani i usuđujem se reći ograničeni, pa vođenje državnih poslova uglavnom svode na dva pravca. Jedan je da nabave novac kroz razne poreze i kroz prodaju državnih firmi. Osjećaju se važni kada mogu iz budžeta zahvatiti i dijeliti kako im se svidi, pri tome ne zaboravljajući sebe. Njihova kratka pamet ima kratkoročne ciljeve da dok su na vlasti održavaju sve pogodnosti za sebe, a da i budžetskim korisnicima nešto pretekne. No, prevarili su se. Nema para. Ne mogu više povećavati poreze i namete, a nema ko u kratkom vremenu da kupi profitabilna preduzeća.
Drugi pravac na kojem insistiraju naše vlasti jeste održavanje nacionalne ravnopravnosti. Kada se tako kaže to izgleda i zgodno. Međutim, ta nacionalna ravnopravnost se svodi na to da se kadrovi iz svoje nacije postave na razna šefovska mjesta. Pri tom se nimalo ne gleda na umijeće i znanje pojedinaca, nego na podobnost za svoju naciju i svoju partiju. Tako smo dobili hrpu polupismenih dužnosnika, koji su se dočepali pozicija preko stranačke, plemenske ili rodbinske veze. Takav sastav onih što vladaju obavezno vodi u ponor.
Osnovni problem privrede u svijetu, a pogotovo kod nas, je nezaposlenost. To naša vlast i ne pomišlja da počne rješavati, jer ne zna šta bi učinila, osim da to prepusti privatnicima, pa eto ih tamo. Međutim, armija nezaposlenih neće otići tamo, nego eto ih ovamo, pred vratima skupština i izvršne vlasti. U tom slučaju ima jedini izlaz, kao što je ovih dana učinio premijer Nedžad Branković sa svojim ministrima - pobjegao je na sporedni izlaz. (Zanimljivo da je federalni ministar finansija Vjekoslav Bevanda ostao u sali da dostojanstveno sjedi slušajući muke jadnika, jer je on davno upozoravao da nam nešto slično predstoji).
U ovakvoj situaciji naši političari se još intenzivnije i usplahirano preknadaju oko prekrajanja države, oko ustavnih promjena, a zaboravljaju da im te promjene i to prekrajanje ništa ne vrijedi kod naroda koji ima šuplje džepove. I mogu svoj narod dizati na noge u odbranu svog naciona ili svog vođe (Svi smo mi "Norac"), ali sirotinja će ostati sirotinja. A i toj svjetini je još više stalo do digniteta svoje nacije, nego do digniteta svog djeteta koje nema šta jesti.
U Republici Srpskoj su se hvalili kako je ovaj entitet bolji dio Bosne i Hercegovine. Možda i jeste tako, ali se baš ne bih previše time hvalio. I tu je velika nezaposlenost, i tu se događaju štrajkovi, pa ne bi trebalo da se likuje nad federalnim posrtajem. Možemo li uzajamno da se podignemo na noge?
Ono što je u privredi uništavano više od deset godina, a i rat je mnogo toga upropastio, ne može se popraviti brzo i lako. Samo je stvar u tome što današnje vlasti još više guraju zemlju niz brdo. Prosto ne znaju šta da rade, nemaju nikakvu viziju, nikakvu perspektivu. Samo da drže vodu dok majstori odu. A ti majstori, taj narod, neće nikuda otići, nego će sve više stajati pred vratima odgovornih. Dok i ta vrata ne sruše.
Najočigledniji rezultat naših vlastodržaca je situacija s gradom Mostarom. U tom lijepom mediteranskom gradu, gdje su kroz dugu tradiciju tri naroda živjeli zajedno, stvorena je mržnja, a u toj mržnji stvorena su dva paralelna svijeta. Ne samo što se Bošnjaci i Hrvati ne mogu ni u čemu da slože, nego ni na lijevoj ni na desnoj obali Neretve ne cvjetaju ruže, mada su, eto, nacionalno homogeni. Ni u Mostaru se ne vidi izlaz, kao što ga nema ni za Bosnu i Hercegovinu.
Ovo najavljivanje tamnih oblaka što su se nad nas nadvili naravno da nije optimistično. A ima li kakvog svjetla na kraju tunela? Nisam prorok, a i mnogi drugi mnogo bolje znaju kako iz ovog kala izaći, ipak bih rekao da je put napretka samo s ljudima na čelu države koji su obrazovani i načitani. Ovi današnji primitivni psovači i polupismene galamdžije ništa nam dobro neće napraviti. Baš naprotiv.