Kako smo krenuli u tranziciju, a istovremeno se rat zahuktavao, rečeno je da više ništa neće biti kako je bilo. Ispraviće se sve pogreške tog socijalističkog sistema, ali nije kazano da će se uspostaviti mnogo više nesuvislih društvenih rješenja.
Tako je na brzinu ukinuto radničko vlasništvo nad preduzećima, a započeo je proces privatizacije, u najvećem broju slučajeva u pljačkaškom pohodu. Nije još objašnjeno kako je formalno-pravno radničko vlasništvo nad firmama jednim potezom ukinuto. Je li taj potez bio djelo revolucije?
Ali me sada zanima jedna druga vrsta tranzicije, o kojoj se nikako ne govori. Kao što je bilo kada su pobijedili partizani pa su kazali, da parafraziram Branka Ćopića, da više nema Boga, sadašnji vlastodršci su rekli da se Bog vratio. I narod navalio i crkve i džamije, krstio se i klanjao samo da bi pokazao kako je zdušno uz novu vlast. Nije u pitanju mala grupica, nego su hiljade, desetine hiljada naših sugrađana preko noći postali vjernici. Kao u prethodnom režimu nisu smjeli da idi u bogomolje, što je apsolutna laž, jedino nisu mogli napredovati u partijskoj hijerarhiji i u državnoj službi. Osvrnite se oko sebe i pogledajte one koji su nekada bili prilježni članovi partije, što je istovremeno značilo da nisu vjernici, koji danas na svakom koraku ispoljavaju svoju religioznost! Ima li većeg licemjerja i moralnog pada?
Sasvim je jasno da svaki čovjek ima pravo vjerovati u šta hoće i kako hoće, svakome su ta ljudska prava zagarantovana. Ali je nešto sasvim drugo kako to ljudsko pravo koriste vjerski vjerodostojnici. Najčešće na taj način što se trude da budu prisutni u svim sferama javnog i privatnog života. Mada smo mi sekularna država, gdje je religija odvojena od svjetovnog života, nema nijednog segmenta društva da sveštenici i hodže ne zabadaju svoj nos. Pošto su i ti vjerski službenici društvena bića razumljivo da učestvuju u javnom životu, ali nije razumljivo da u tom životu drže glavnu riječ. Šta se god zbiva na političkom planu reis Cerić ima svoj stav, kojeg javno saopštava, kao bespogovornu činjenicu. I on se u novinama i na televiziji pojavljuje sa svojim mišljenjem o svemu i svačemu.
Ništa manje nije neprikosnoven i kardinal Puljić, koji se brine za hrvatski narod i u stvarima koje nisu duhovne prirode. Pravoslavni sveštenici su zadovoljni što u RS ništa ne može bez njih, na svakoj su svečanosti, na svakoj paradi, na svakoj manifestaciji. A Milorad Dodik trči da se ljubi s njima, u onoj folklorističko-pravoslavnoj tradiciji tri puta, tako učvrščujući činjenicu da je Republika Srpska pravoslavna teistička tvorevina.
I sve bi to manje više bilo normalno da u našem društvi nisu u potpunosti zanemarena ljudska prava ateista i agnostika. Njihov glas se nigdje ne čuje, u medijima se samo reklamiraju vjerske aktivnosti. Ne sjećam se da sam ikada nekoga od javnih ličnosti čuo ili pročitao da je napisao kako nije vjernik. Strah od iskazivanja svoje ateističke opredijeljenosti je velika, naprosto takav čovjek nema perspektive za afirmaciju u javnom životu. U Hrvatskoj, gdje je jaka Katolička crkva, gdje su od Tuđmana na ovamo sveštenici vodili kolo u javnom životu, novoizabrani predsjednik SDP-a Zoran Milanović odmah je izjavio da je on ateista i da svoju djecu ne šalje na vjeronauk. I nikakvih reakcija nije bilo. Kod nas bi takvog čovjeka dobro zapamtili u crkvenim i političkim vlastima.
Ovaj problem nije samo naš lokalni, balkanski, nego je i na mnogo širem planu. Treba znati da su religijske institucije formirane i kao jaka tijela finansijske moći, pa u mnogim krajevima svijeta nije baš uputno njima se zamjerati. Ali naravno da ima i onih koji se suprotstavljaju tolikoj moći što ih posjeduje vjerski etablišman. Tako je u Italiji osnovana Unija ateista, agnostika i racionalista, čija je namjera da pomognu svima onima koji hoće da se izmigolje ispod šape Katoličke crkve. Članovi te udruge žele dati `političku vrijednost rastućem neslaganju s Crkvom koja je previše prisutna u odlukama laičke države`.
Ne vjerujem da bi se kod nas moglo formirati takvo udruženje, ali bi se u svakom slučaju moralo porazmisliti o većim ljudskim pravima onih koji neće da budu vjernici. Naročito je prisutna diskriminacija u školama, gdje su veoma suptilno i prefidno djeca prisiljena da pohađaju vjersku nastavu. I pored proklamirane slobode opredjeljenja. Čuo sam od mnogih roditelja u Sarajevu da svoju djecu ukoliko žele da oslobode vjerske obuke, moraju proći torturu birokratskog sistema. A sve radi zaštite religioznog svjetonazora.