Ko zna o čemu bih pisao u ovoj kolumni da prošlog petka nisam krenuo u pozorište. Ako ste već pomislili da će ovo biti još jedna priča o teatru, prevarili ste se. Radi se o "predstavi" koja se odigrala ispred njega. Tek nekoliko sekundi trajao je neočekivani "bliski susret", koji ću vam ipak opisati.
Dakle, negde ispred same zgrade Jugoslovenskog dramskog pozorišta, dvadesetak minuta pre predstave, idući Ulicom kralja Milana ugledam čudnu grupu ljudi, koja mi odmah privuče pažnju. Uz Terazije i Knez Mihajlovu, ovo je jedna od najprometnijih ulica. Iako se njom gotovo 24 sata slivaju reke automobila, a njenim trotoarima teku reke prolaznika, ova grupa je već na prvi pogled odudarala od uobičajene gradske gužve. Po čemu? Po nekoj čudnoj `kompoziciji`, po posebnoj grupisanosti ili bolje reći zbijenosti onih koji su je činili.Nije to bila scena razuzdanih navijača, ni pijanih klinaca koji krstare gradom, već nešto mnogo ozbiljnije, nešto nalik akcionim filmovima s ozbiljnim facama. Ubrzo posle nekoliko sekundi nedoumice žena i ja u središtu ove gomile ugledasmo predsednika Srbije Borisa Tadića, pa spontano dok je grupa već prolazila pored nas prasnusmo u smeh. Oskar Vajld bi rekao: `Komad je uspeo, ali je publika bila loša`.
E, sada, pitate se vi, ko se normalan smeje predsedniku države, koji je izašao u šetnju sa svojim obezbeđenjem? Nažalost, ja.
Bilo mi je smešno i nekako nestvarno da vidim predsednika koji centrom glavnog grada svoje zemlje, na nekoliko stotina metara od svoje kancelarije, ide okružen gomilom telohranitelja (nisam ih brojao, ali bilo ih je šest do osam). To je svita koja bi više priličila Bušu dok šeta Bagdadom ili Teheranom.
Uz dužno poštovanje predsednika i njegove bezbednosti, smatram da mu te silne `Kobre` nisu potrebne. Obezbeđenje da, ali mnogo primerenije i skromnije. Ali, šalu na stranu, ovaj `susret` me je samo inspirisao da se ozbiljnije pozabavim temom koja je aktuelna u RS nakon najnovijih `saznanja` o pripremi atentata na premijera Dodika.
Svi oni koji se bar malo razumeju u ovu problematiku znaju da takozvanu štićenu ličnost ne čuvaju ni telohranitelji, ni blindirani automobili. To je samo dekor koji se vidi.
Da biste neku ličnost štitili i zaštitili dužni ste za početak da napravite elaborat o proceni njene ugroženosti. Potrebno je da sagledate sve potencijalne pretnje i rizike, koji mogu biti i lično-privatni, ali i društveni, politički, tehnički ili usko bezbednosni. Nakon toga neophodan je kontinuirani operativno-obaveštajni rad na praćenju onih pojava, pojedinaca, grupa, organizacija koje su utvrđene kao potencijalni narušioci bezbednosti `štićene ličnosti`. S ciljem prikupljanja informacija o njihovim aktivnostima, kao i praćenje svih drugih aktivnosti i saznanja koja su s ovim u vezi.
Radi se, dakle, o veoma kompleksnim poslovima koji višestruko prevazilaze specijalca koji ide pored nekoga. Uključujući i stručno-profesionalno znanje, ne samo policijskih ili poslova bezbednosti uopšte, već i sposobnost sagledavanja ovog problema i sa političkog aspekta - kako aspekta unutrašnje politike, tako i regionalne i međunarodne!
Narodski rečeno, treba prvo proceniti da li `štićenu ličnost` (to su najčešće političari i državni funkcioneri) s nesimpatijama ili neprijateljstvom gledaju najpre u susednim državama i regionu, i u međunarodnim organizacijama.
Da li joj preti neka opasnost lično ili kao nosiocu i eksponentu neke partijske ili državne politike? Da li joj opasnost preti od međunarodnih terorističkih grupa ili nacionalnih i manjinskih grupa u zemlji? Da li se zamerila organizovanim kriminalnim grupama, `tajkunima`, drugim političkim partijama i grupama koje zagovaraju ili praktikuju nasilje i tako redom.
Tek kada na osnovu svih ovih parametara, makar i vrlo površno, sagledate recimo stepen ugroženosti predsednika Srbije, videćete da je on gotovo ravan nuli.
Kao prvo, u Srbiji postoji `premijerski` sistem vlasti, jer je takozvana izvršna vlast i moć u rukama predsednika Vlade. Predsednik države je samo simbolični nosilac vlasti, s više statusnim i protokolarnim ovlašćenjima, i kao takav na malo šta može direktno da utiče. Tako se ni predsednik Tadić nije `zamerio`, niti se `zamera`, drugim državama ni međunarodnim organizacijama `politikom` koju vodi.
Ni Americi, ni Evropi, ni NATO-u, ni Rusiji, ni Kini, ni kriminalcima, ni ratnim zločincima, ni nacionalnim manjinama, ni političkim neistomišljenicima. Nije učinio, niti čini bilo šta, što bi uticalo na stepen njegove bezbednosti.
Ali, kada smo kod premijera Milorada Dodika, tu su stvari ne malo, nego mnogo složenije. Prosto se ne zna odakle više `duva`.
To da se ne samo u BiH, već i na celom Balkanu privode kraju geopolitičke igre velikih i moćnih, valjda je svima poznato. Jasno je da se u tim igrama mali teško snalaze i da im je mogućnost da se odupru tuđim planovima gotovo nikakva. Da ne samo na Dodika, već na celu RS ne gledaju s ljubavlju u drugom delu BiH i to znamo. Ali, znamo i da u samoj RS ima dosta onih na čelu sa SDS-om koji Dodiku misle i žele gore nego oni u Sarajevu.
Milorad Dodik i njegova politika su konačno, posle mnogo godina, dobili jednu bitku (doduše više nego ubedljivo) protiv šarenolikog bratstva ratnih zločinaca, ubica i kriminalaca, švercera i ratnih profitera, lažnih patriota i rodoljubaca, lažnih Srba i pravoslavaca, lažnih demokrata, legalista i lažnih evropejaca, ali treba da se zna da će `rat` možda tek sada početi!
Jer, ova družina neće ni lako ni rado sići sa društvene i političke scene. A, Dodikova pobeda već sama po sebi predstavlja početak tog silaska.
Već tom pobedom on se svima njima zamerio, a šta li će tek biti kada počne da radi ono što je obećao građanima RS u predizbornoj kampanji. Kao i ono što je neophodno uraditi da bi se stvorila demokratska, pravna i uređena država, bog zna. Otežavajuću okolnost u svemu tome predstavlja činjenica da su pomenute snage, ubistvom č