Pomalo neočekivano za naše prilike u javnosti su se proteklih dana pojavile informacije sa sjednice Svetog sinoda SPC iz Patrijaršije u Beogradu o penzionisanju pojedinih vladika, čišćenju Crkve od svih onih njenih pripadnika koji su na različite načine narušili i ukaljali ugled Crkve, zbog nečasne uloge u proteklom ratu, miješanja u politiku, seksualnih skandala, veze sa tajkunima, kriminalnim radnjama i nepriličnim životom u bogatstvu i raskoši, dok njihova pastva živi u siromaštvu i bijedi.
Već duže vrijeme u javnom životu BiH postoje kritike djelovanja najvećih vjerskih zajednica zbog ponašanja njihovih vjerskih poglavara i pojedinih predstavnika u društvenom i svakodnevnom životu. Samouki slikar iz sela Gornji Banjevac, kod Kaknja, Tomo Hrgota pokrenuo je inicijativu da se svi ljudi svakog ponedjeljka u šesnaest sati na svoj način mole za BiH i tako do Sudnjeg dana. "Jedino Bog može promijeniti stanje nabolje u ovoj zemlji, jer očito je da ljudi ne mogu", veli beznadežni vjerni Tomo. Ali, kao da je zaboravio na onu narodnu mudrost, rijetko spominjanu, valjda i zbog toga što i napore svemogućeg čini neznatnim za vladanje ovom nesretnom zemljom - ne bi bio Bog u Bosni nema tih para! I Svevišnji bi pobjegao. Mi u BiH živimo u svojevrsnom paradoksu vjerske egzistencije. Ponekad nam se učini da je Bog umro u BiH, da nas je potpuno napustio i ostavio, jer Bosna danas u civilizacijskom smislu vegetira na periferiji svijeta, u izolaciji, izvan tokova savremenih globalizacionih procesa. Tako da ona stara izreka da se Bosna nalazi Bogu iza nogu nije samo teografska odrednica našeg položaja, već duhovna metafora naše opštedruštvene egzistencije. Jer, ako nije tako, kako su se mogli desiti onoliki nekažnjeni zločini tokom rata, masovna stradanja ljudi, opšta razaranja i destrukcije, bez bilo kakve samokontrole koja bi svoje uporište našla u božijoj riječi. Sa druge strane, sudeći prema božjim glasnicima na zemlji i u javnom životu, Boga ima i previše. Vjerske zajednice dolaze iz civilnog društva u kojem postoji horizontalana, nehijerarhijska stratifikacija interesa. U društvenoj sferi glas jednog vjernika jednak je glasu jednog ateiste ili agnostika. U sekularnoj državi vjerske zajednice su odvojene od države, ali nisu od društva.
U zemlji kakva je BiH, vjerski poglavari moraju drugačije govoriti ljudima, vjernicima kao i drugim građanima, koji slušaju njihovu riječ, od onih u Švedskoj, Norveškoj ili Danskoj. Okolnosti u zemlji koja ima svoje posebne i specifične probleme određuju i način odnošenja prema njima. Vjerski nauk i govor mora imati svoju vezu sa stvarnošću i životom ljudi, inače bi bio samo doktrinarna tlapnja o neuhvatljivom vječnom. Socijalni kontekst jedne zemlje određuje govor vjerskih organizacija i njenih službenika ovdje i sada. Nije dovoljno u BiH propovijedati vjersku riječ u terminima strpljivosti, poslušnosti, patnje, skrušenosti, dobrotvornosti na principu sadake, narodnih kuhinja i dobrotvornih društava. Kako objasniti da su se vjerske zajednice danas upregle sa političkim vlastima i društvenim promoterima tranzicije i pljačkaškog kapitalizma, suprotno principima koje objavljuju u svojim svetim knjigama, svakodnevnim propovijedima i molitvama. Takvom "jeftinom retorikom" vjerske organizacije se ponovo bore za naše spasenje mimo nas samih. One se bore za naše duše zaboravljajući pritom naše živote. Taj odnos u društvu najbolje je izrazio Helder Kamara, bivši brazilski katolički nadbiskup, poznati borac za ljudska prava, dobitnik više međunarodnih nagrada za mir, dva puta nominovan za Nobelovu nagradu, kada je rekao: "Dosta je te dobrotvornosti, sendviča i kolačića. Ne brani se dostojanstvo čovjeka dijeljenjem sendviča i kolačića. Mi sveštenici odgovorni smo za fatalizam kojim su se siromašni uvijek mirili s time da budu siromašni, nerazvijene nacije da budu nerazvijene". Šta mogu vjerske zajednice da kažu ljudima koji danas prevrću kontejnere za hranom, nemaju posla i krova nad glavom, koji su izrabljivani? Da moraju to trpe da bi došli u raj? Vječnost počinje ovdje, na zemlji, ne u raju. U zemlji kao što je Bosna vjerske organizacije treba ljudima da vrate nadu, šire primjereni optimizam, vjeru u ljudskost, a ne oplakivati svoje nacije.
Kada smo čuli da su vjerske organizacije u BiH javno digle svoj glas zbog počinjenih ratnih zločina, nasilja u porodici, ustale protiv korupcije i ljudske pohlepe, kada su uputile prijekor ratnim profiterima i novopečenim biznismenima zbog neplaćanja poreza, zapošljavnja radnika na crno, objavile da su protiv neljudskih uslova rada i eksploatacije novih bogataša, kad su se založile za povratak izbjeglih i raseljenih lica, stale u odbranu siromašnih, bolesnih i nezaposlenih? Što ne kažu vjerske zajednice u BiH koliko su vjerskih objekata obnovile i izgradile, dok njihov vjerujući narod nema struje, vode, puteva, škola, bolnica i fabrika. Zašto se prave toliki vjerski objekti u ovako siromašnoj zemlji, dok ljudi još žive u teškim uslovima života? Kada su vjerske zajednice zatražile od vlasti neku opštedruštvenu stvar, osim bizarnih i štetnih političkih inicijativa, a da se to ne tiče samo njihovih uskih statusnih pitanja, imovine, nekretnina i institucionalnih prava. Gdje je nestao propovjednički glas religija, koji kori, kritikuje, usmjerava, priziva i opominje? Kada su se vjerske zajednice u BiH ogradile od svojih pripadnika koji govore jezikom mržnje protiv Drugih, koji seksualno zloupotrebljavaju djecu, šire netoleranciju prema manjinskim zajednicama, seksualnim i drugim supkulturama. Sve se samo zataškava u tajnosti, daleko od očiju javnosti. Sve naše vjerske zajednice su po definiciji konzervativne organizacije zaokupljene partikularnim interesima, zbog čega ne uspijevaju jasno i dosljedno izraziti opšti zajednički interes. Religije bi trebalo da budu "topla struja demokratije", kako je rekao Adam Mihnjik, ali izgleda da u tome ne uspijevaju.
Naše vjerske zajednice liče na naše političke partije, zatvorene organizacije parcijalnih ovozemaljskih interesa, umjesto da se brinu o vječnim pitanjima duhovne egzistencije slobodnih vjerujućih ljudi. Sve vjerske zajednice u BiH se moraju osloboditi ukorijenjenog konzervativizma, koji promoviše "tupu pobožnost" i okrenuti se promjenama društvenih prilika na temelju emancipatorskih potencijala teologija koje nude "nadu i oslobođenje" za sve one koji lutaju u očaju i beznađu tranzicije. Vjerske zajednice mogu doprinijeti promjenama na bolje u BiH, dosljednom odbranom ljudskih prava, svagdje i na svakom mjestu, bez izuzetka i zastupanjem socijalne integracije društva. Završimo ponovo sa riječima Heldera Kamare, koji opominje: "Kada dajem hranu siromašnima, nazivaju me svecem. Kada pitam zašto siromašni nemaju hrane, optužuju me da sam komunista". Krajem devetnaestog vijeka jedan pravoslavni pop i slobodni mislilac iz Bosne išao je po selima i propovijedao narodu o hrišćanskom milosrđu, socijalnoj pravdi, slobodi i jednakosti ljudi. Borio se protiv siromaštva, bijede i ugnjetavanja naroda. Kada je Crkva izgubila svaku vezu sa prostim narodom ostavio je, okrenuo se od nje i osnovao prvu socijalističku organizaciju na ovim prostorima. Narod se i danas liječi i uči na njegovom "Narodnom učitelju". Zbog njegovih javnih stavova progonila ga je i država i Crkva. Država ga je zatvorila i strpala u ludnicu, a Crkva raščinila. Bio je to rab božiji, Vasa Pelagić. Narod ga nikad nije zaboravio, uprkos sveprisutnoj ćutnji i ignorisanju Crkve.