Presude Gotovini, Markaču, Haradinaju i generalu Tolimiru su samo jedan dio mozaika izazova, prepreka i iskušenja pred kojim se danas nalazimo. Njihov zajednički imenitenj je taj da naše društvo kao i svako drugo slične veličine ima jedan tip izazova modernog doba.
Ovi izazovi podrazumijevaju pitanje ekonomskog opstanka, globalne bezbjednosti, protoka informacija, infrastrukturu, nauku kao bazu razvoja, međunarodno pravo, regionalizaciju i globalizaciju politike u smislu većeg uticaja opština kao i stanja da prilike u jednoj zemlji nisu samo njene stvari već i susjednih, ali i veoma uticajnih.
Tako da se moramo prema istim odrediti, prilagoditi i sve to preživjeti do sljedeće prepreke. Tako je uvijek bilo i izgleda da će biti.
Sad, razlika između onih koji opstaju i onih koji nestaju je u njihovom odgovoru na izazov i iskušenje. Oni koji opstaju u odnosu na one koji propadaju imaju odlučujuću prednost, a to je mogućnost prilagođavanja uz očuvanje nasljeđa svojih predaka i svoje posebnosti u novonastalim uslovima.
A ta tanka nit magične formule stvara se kroz sraz teorije i prakse. Sad, teorija se definiše kao usmjereni ili racionalni tip zamišljenog ili generalizujućeg razmišljanja ili rezultata takvog razmišljanja. U zavisnosti od konteksta, rezultat može da nam primjerom pokaže kako priroda funkcioniše ili zašto se nešto dešava sa metafizičkog gledišta.
Tako da je teorija, u suštini, baza koja nam daje okvir za praktična rješenja. Teorija nudi rješenja. I to ne kakva, već empirijska, racionalna i izvediva i primjenjiva, jer teoriju pokreću razum i racionalnost te ona na osnovu nauke daje odgovore kako nešto planirati, praviti i riješiti ili izbjeći.
Na ovim postulatima se naša civilizacija razvijala. Osovina prepreka - razum - rješenje dovela nas je u poziciju da danas čovječanstvo više nego ikada prije živi bolje, sa manje gladnih i sa manje ratova. Ali, izgleda da je priroda pridode da uvijek ima novo iskušenje i novi izazov koji može sve da ugrozi i poljulja.
Recimo ovako, medicinska teorija bavi se razumijevanjem uzroka i prirode oboljenja, dok praksa radi sve da ljudi ostanu zdravi. Teorija i praksa su povezani.
Često smo svjedoci da su praksa i teorija odvojeni. Da je to kvalitetno rješenje, onda bi bilo moguće izučavanje bolesti bez liječenja pacijenta. Ili liječenje pacijenta bez znanja kako će lijek djelovati na istog
Kod nas postoji određena nametnuta osobina koja je vremenom poprimila oblik autohtonosti.
Često smo svjedoci da su praksa i teorija odvojeni. Da je to kavlitetno rješenje, onda bi bilo moguće izučavanje bolesti bez liječenja pacijenta. Ili liječenje pacijenta bez znanja kako će lijek djelovati na istog. Tako nam je jasno da odvojenost teorije od prakse ne vodi ka zdravlju, bogatstvu, stabilnosti i izvjesnijoj projektovanoj budućnosti.
Zatim, teorija se često vrši samo u institucijama za koje je zadužen Sindikat javne uprave. Te iste treba da iznivelšu sve interese, mentalitet, istorijsko nasljeđe, ciljeve i prioritete napretka sa novim stanjem, takozvanim predizazovnim stanjem. Kad bi to bilo ispravno onda bi to značilo da društvo svoj nacionalni interes i svoju budućnost bezgranično predaje na čuvanje institucijama koje imaju uglavnom četvorogodišnji mandat. I onda se takvo društvo svake četiri godine sjeti svog interesa u čijem razvoju ne učestvuje svakodnevno. Jer to, izgleda, onda nije stvar svih nas, već samo nekolicine nas. To bi bilo isto kao da mi naš interes dajemo na čuvanje u neki internat da se hrani na menzi, da ga neko drugi razvija, a da nas ne zanima niti ga provjeravamo kako je. Izuzev kad mediji jave da mu je pozlilo. Zato je neophodna promjena u pravcu uključivanja društva u svom punom kapacitetu, preko svih svojih institucija, bilo da su pravne, kulturne, obrazovne, privredne i sportske, radi rješenja problema pred nama.
Priču o našoj autohtonosti koja odgovara našim protivnicima zaokružio bih odnosom prema nastalom problemu ili problemu u nastajanju. Naše društvo ne može sebi dopustiti ovoliki stepen autizma koji često poprima izgled u jednostavnom okretanju leđa svijetu i prijedlogu da napustimo mjesta gdje mi branimo svoje interese jer ćemo, kao biva, tako sve riješiti. Taj pasivan ili ignorantan stav prema problemu moramo obrnuti ka aktivnom i kreativnom. Valjda nam je cilj da preskočimo prepreku, a ne da se, ignorišući istu, zabijemo u tu prepreku uz katastrofalan rezultat.
Poučeni dvadesetogodišnjim iskustvima u čestom udaranju u prepreke, došlo je vrijeme da se naše teorije i teoretičari okanu obrazloženja zašto ne može (npr. jer je antisrpski) već da preuzmemo odgovornost i okrenemo se onome kako može. Tu moramo uklopiti i usvojiti stav da nam temelj promisli čini nauka, a ne trenutno raspoloženje javnosti plahog karaktera. Cilj je da se preskoči prepreka, a ako ćemo zbog uspjeha biti popularni - super - idemo ka sljedećoj prepreci; a ako nećemo zbog uspjeha biti popularni - dobro- idemo ka novoj prepreci.
Vrijeme je za teoriju zavjere da uspijemo da opstanemo.