Nije mi za hvalu, ali nikada nisam naročito volio istoriju. Bila mi je dosadna, jer sam u školi učio o bitkama, ratovima, pokoljima, osvajanjima zemalja, o carevima i kraljevima koji su se sukobljavali, ali ne oni, nego preko svojih podanika, koji su ginuli za njihov račun. Malo se u toj istoriji pisalo o stvarnom životu, o tome kako se živjelo, kako veselilo, šta jelo i pilo, kako stanovalo, trgovalo, igralo. Najvažnije je bilo ko je koju teritoriju osvojio, a o ljudima se tu nije mnogo pisalo, osim šture fraze kako je bilo "teško stanje seljaka".
I danas se u Bosni i Hercegovini priča samo o teritorijama, koji je narod koju teritoriju jamio, ko je u raspodjeli tih snaga slabo prošao, a uglavnom su svi nezadovoljni. Kao da se danas ništa nije promijenilo, kao da još živimo u srednjem vijeku, gdje su velmože gazdovale svojim teritorijem na grub i siledžijski način. Danas naši rukovodioci nisu svjesni da više nema osvajačkih ratova (ukoliko rat u Iraku ne svedemo i pod imperijalistički), nego se narodi osvajaju preko ekonomije. Ne mora noga stranog vojnika da dođe na tvoju teritoriju da bi te osvojio, nego te svjetske korporacije kupuju, a ti zadovoljan što dobijaš lovu, a gubiš samostalnost.
U Hrvatskoj, zapravo u Dalmaciji, već je uveliko postao problem što tu teritoriju kupuju stranci, pa oni postaju gospodari hotela, kuća, stanova, plaža, cijelog obalskog područja. I tu nema niko da se buni, ljudi i firme dobrovoljno prodaju svoja imanja, dobijaju za to dobru lovu, a dalmatinskim ljepotama sve više gazduju stranci. Piše se o tome da je na dubrovačkom Stradunu mnogo stanova prešlo u ruke stranaca, koji zjape prazni, jer vlasnici navraćaju kratko i sporadično. Kakav je to onda grad bez stanovnika, gdje se izgubio imidž mediteranskog naselja?
U našoj političkoj stvarnosti uveliko se govori o promjeni Ustava, ali je tu glavna diskusija oko toga kako reorganizirati srednji nivo vlasti. Zapravo, kako podijeliti teritoriju. O ljudima se tu malo vodi računa, nego samo o zemljopisu. Vlasti u Banjaluci ne daju ni da se zucne o ikakvom geografskom preustroju RS, a istovremeno u Sarajevu, na Dobrinji (a i ne samo tu) postoji "berlinski zid", koji ulicu dijeli uzduž između dva entiteta. Pa kad lopov ukrade kola u jednom samo ih preveze preko ulice u drugi entitet. Policija nema pravo da prelazi ulicu, nego sve zavisi od dobre volje dvije policije, što za sada u dobroj mjeri štima. Ne znam da ima još i u jednom evropskom gradu "berlinski zid"!
Najdrastičniji primjer kako se od teritorija ne vide ljudi jeste problem Kosova. Srbijanski vodeći ljudi beskompromisno ne daju da se teritorija Kosova odvoji od Srbije (što ima logike), ali ne govore kada bi Kosovo ostalo u sastavu Srbije šta bi se desilo sa ljudima, sa dva miliona Albanaca? Da li bi u tom slučaju po demokratskom principu Srbi dijelili vlast sa Albancima? Da li bi tada Albanac mogao biti ministar inostranih ili unutrašnjih poslova Srbije? Ne govori se o ljudima, nego se samo govori o teritorijama.
Nedavno je mladi čovjek Bojan Bajić iz Rudog, onaj što je osmislio "vodenog ćiru" kao turističku atrakciju na Drini, izašao s idejom da se formira istočni kanton RS. Bajić kaže: "Stanovništvo od Bijeljine do Trebinja je u vrlo teškoj situaciji i zato se ja zalažem da se formira istočni kanton. Taj kanton od Bijeljine do Trebinja bi imao svoju skupštinu i svoju vladu, koji bi razmišljali kako razviti to područje, s obzirom na to da ima ugljenokope, hidropotencijal, šume, mogućnosti za turizam, kulturno-historijsko nasljeđe. Uopšte, čudo je koliko ima resursa, ali imamo totalnu uzurpaciju od, kako ga ja nazivam "banjalučkog kantona". Ali moguće da su to sve tlapnje jednog pojedinca, jer teritorije su neprikosnovena vlast određenih pojedinaca. Dirnete li u teritorijalni preustroj Sarajeva, dobićete po prstima od Harisa Silajdžića.
I možda uopšte nije u tolikoj mjeri važna teritorijalna organizacija pred nadolazećim globalizacijskim talasom. Taj val će sve granice pomesti, otvoriće se prolaz kapitalu da pokupuje šta mu je volja. A onda neka domaćini brinu o svojoj suverenosti. Onda neka naši vlasnici teritorija vode računa o nacionalnom integritetu svog naroda, o stanovništvu koje se prodalo stranim kapitalistima.
Teritorija bez ljudi nema nikakvog smisla, ta pustinja nema nikakvog nacionalnog značaja. A naše velmože od teritorija ne vide ljude, nisu im važni ti što gamižu, nego samo tlo po kojem hodaju.