Srpske zemlje već godinama žive pod terorom zapadnih ambasadora i takozvanih specijalnih izaslanika. Kako zapadna moć opada, oni postaju sve agresivniji.
Trenutno, zapadne zemlje imaju čak osam specijalnih izaslanika za, kako kažu, zapadni Balkan, a u stvari samo za srpske zemlje i njihovo slamanje.
Zapadni ambasadori su, na primjer u Srbiji, postali svakodnevni dio medijske i političke scene i već ih prepoznaju na ulici ili restoranu kao da su pjevači ili glumci. I oni otvoreno i javno, bez ikakvog stida, drže lekcije ne samo političarima nego i građanima Srbije i ubjeđuju ih u antisrpsku i antidržavnu politiku uvjeravajući ih da oni bolje znaju od žitelja Srbije šta je dobro za njih. A u stvari, oni zagovaraju, i čak neodložno traže, samoubistvo države Srbije i cijelog srpskog nacionalnog korpusa. Ovaj autor je provodio dosta vremena svog profesionalnog života u mnogim zemljama, ali nigdje strani ambasadori, izuzev u Ukrajini, nisu toliko vijest u medijima, toliko prisutni u javnosti kao u srpskim zemljama. Svaki dan je čak među glavnim vijestima šta je rekao neki ambasador pa onda da je bio kod predsjednika, a čak se i njihove posjete i susreti najavljuju i dan ranije. Ponašaju se kao da su Srbija, srpski narod i njihova sudbina njihovo vlasništvo.
Svakako je najdrastičniji primjer kada su Vlada i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije zabranili održavanje Evropskog festivala LGBT populacije i šetnju 17. septembra ove godine, a američki ambasador rekao da će sve biti održano i bilo je kako je on rekao. Američki ambasador jači od države Srbije. I od tada više ništa nije isto.
U tome prednjače ambasadori zapadnih zemalja, upravo onih država koje su minulih tridesetak godina nanijele i najviše zla srpskom narodu. Glavni oslonac u njihovoj agresivnosti je ambicija, na primjer, Srbije da postane članica Evropske unije (EU), ali to je rijetko viđena obmana koja je sada preformulisana u "evropski put". Najbizarniji slučajevi su ambasadora Norveške, Britanije i Amerike, koje uporno uslovljavaju Srbiju članstvom u EU, a nijedna od tih zemalja nije u evropskoj integraciji. Čak Norveška je dva puta na referendumima odbila članstvo, a Britanija je referendumom izašla iz EU, ali Srbiji savjetuju da ide ka Briselu. Uvredljivo.
Još je čudnija grupa pet zapadnih zemalja, Amerike, Britanije, Italije, Francuske i Njemačke, koja je sebe proglasila "Ambasadorima Kvinte". I oni se kao grupa sastaju sa liderima srpskih država, drže lekcije, prijete i ocjenjuju. Otkud im to pravo i kakav je uopšte legitimitet te samoproglašene grupe. Njihov vođa je ambasador Amerike, a drugi su samo tu da ojačaju američke poruke i američku politiku. Prvo američki ambasador serijom javnih istupa "pripremi teren" i onda dolazi Kvinta. Njihov pristup je svjedočanstvo da Zapad doživljava Srbe kao svoje nedorasle podanike. To je kršenje Bečke konvencije.
Naravno, najaktivniji, ali i najagresivniji su američki ambasadori i uglavnom se bave demonstracijom antiruske politike. Tako američki ambasador u Srbiji Kristofer Hil skoro svakodnevno ubjeđuje Srbe da oni ne znaju šta je Rusija i da zato treba da budu uvedene sankcije povodom Ukrajine i da Srbija ne kupuje gas od Rusije nego taj ruski gas da nabavljaju od američkih kompanija i plaćaju deset puta skuplje, što se sada naziva diverzifikacija.
Ali, uprkos agresivnom narativu, izgleda da nema uspjeha. Raspoloženje većine javnosti u Srbiji prema Rusiji je i dalje stabilno. Tako i prema najnovijem istraživanju koje je sproveo prozapadni Beogradski centar za bezbjednosnu politiku ubjedljiva većina građana Srbije se protivi uvođenju sankcija Rusiji, a za sukob u Ukrajini krivi Zapad. Gotovo dvije trećine vidi Rusiju kao prijatelja, a skoro isti procenat tako misli i o Kini. I uvjereni su da će Rusija biti dominantna sila u 21. vijeku.
Onda dolaze specijalni izaslanici da pojačaju teror ambasadora i njih ponovo predvodi Amerikanac Gabrijel Eskobar. Njegov najnoviji biser je, pored lekcija o Kosovu, izjava u kojoj poziva Skupštinu Crne Gore da ne pokušava da formira vladu prema nedavno usvojenim izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. On ne vidi kako bi SAD mogle da rade sa vladom koja bi bila formirana pod tim uslovima.
Zakon su izglasali poslanici koje je narod birao na izborima. I otkud tolika drskost Eskobaru da kaže da to ne važi.
Najveću odgovornost za teror ambasadora ipak snose lokalni političari koji u stranim ambasadorima traže potvrdu svoje politike temeljene na prazninama i nepopularnih odluka. Da bi izbjegli odgovornost, lokalni političari se kriju iza stranih zemalja pa makar to bili i neprijatelji Srbije i Srba.
* * *
Cijela zapadna politika slamanja Srbije skoncentrisana je na odricanje od Rusije i legalizovanje otimanja Kosova i Metohije. To je i konstanta, ali sada se najednom Zapadu, u stvari Americi, žuri oko Kosova. Zašto?
Pozadina je, očigledno, potreba da se načini bilo kakav iskorak u svjetlu poraza i neuspjeha u Ukrajini i da to iskoračenje bude upravo kod saveznika Rusije, Srba i Srbije. Tu ideju je smislio američki Stejt department i dobio je podršku Bijele kuće. Da se krene u navodno rješavanje kosovskog pitanja i to bez obzira na posljedice.
U prevodu, najnovija agresivna politika Amerike i Zapada prema Srbiji i njenoj kosovskoj politici je dio antiruske politike i projekta borbe protiv Rusije.
Da bi se u početku prikrilo odakle sve to dolazi, formalno je ta akcija povjerena Evropskoj uniji i njenim vodećim članicama Francuskoj i Njemačkoj, koje su navodno napravile prijedlog rješenja za Kosovo. Po već viđenom modelu, Amerika je u početku bila uzdržana, a onda je preuzela inicijativu. U Vašingtonu planiraju da čak nije ni važno da li će taj plan formalno uspjeti, Amerika će se ponašati prema njemu i jednostrano ga sprovoditi. Prvi korak je već učinjen i Priština podnosi zahtjev za članstvom u Evropskoj uniji.
Evropska unija je, kao što je očigledno, u okolnostima rata u Ukrajini potpuno slomljena i vjerno slijedi, kao nikada do sada, ono što Vašington traži i naređuje. Pet članica EU nije priznalo Kosovo i njegovu samoproglašenu nezavisnost, ali uprkos tome, trebalo bi podsjetiti, Evropska komisija, a ne EU, je prije neku godinu potpisala sa Prištinom Sporazum o pridruživanju. Naime, poslije Lisabonskog sporazuma 2009. godine, te sada važeće "biblije" EU, Evropska komisija je registrovana kao pravno lice pa tako u tumačenju takvog statusa donosi odluke za koje nema saglasnosti u EU. Pravno nasilje. Evropska komisija je najvjerniji sluga Vašingtona i zato ne bi trebalo sumnjati u kosovsku prijavu. Jer, treba demonstrirati kosovsku državnost. To je američki projekat.
Amerika će tako i dalje gurati i tražiti od Srbije ono šta piše u takozvanom francusko-njemačkom prijedlogu nezavisno od njegove formalne sudbine.
Javno još nije poznato šta piše u tom papiru, ali mediji bliski Vašingtonu "saznaju" neke detalje pa bi vrijedilo izdvojiti neke od ključnih elemenata. U tekstu se prema tim izvorima navodi da su "nepovredivost granica i teritorijalni integritet i suverenitet i zaštita osnovnih prava nacionalnih manjina uslov za mir". Zatim se poziva da se u državnosti Kosova "polazi od istorijskih činjenica". Kojih činjenica? Kosovo nikada u istoriji nije bilo država. Ali, to je današnji Zapad. Takođe se zahtijevaju dobrosusjedski odnosi uz priznavanje "državnih simbola". Amerika ili autori se pozivaju na Povelju Ujedinjenih nacija, a ne piše da postoji Rezolucija 1244 i sve na Kosovu je suprotno toj istoj povelji. Predviđena je i razmjena diplomatskih misija.
Iako se nigdje ne navodi formalno međusobno priznanje niti članstvo u Ujedinjenim nacijama, potpuno je jasno o čemu je riječ - o priznanju države Kosovo. To je zapadno licemjerstvo.
I kao što je toliko puta viđeno, dio tog američkog plana je i generisanje nasilja nad Srbima. Kao i 2004. godine, svako generisano nasilje je uz podršku Amerike. Svako nasilje je postalo uvod u novu američko-zapadnu antisrpsku akciju. Za nasilje neće niko da odgovara, a sve će da bude zbog "mira i stabilnosti".
Srbija se našla u gotovo bezizlaznoj situaciji i sada se sa velikim zakašnjenjem poziva na Rezoluciju 1244 i Kumanovski sporazum.
Apsurdno je da se Srbija sada poziva i na Briselski sporazum, a upravo je to omogućilo ovo što se događa kao i državnost Kosova. Pokazalo se da je Briselski sporazum kao i Minski sporazumi za Ukrajinu, velika obmana, korak po korak izgradnja kosovske državnosti i kupovanje političkog vremena. Politička Srbija je ispala naivna i po ko zna koji put prevarena.
Neobično je da iz nekih razloga Vašington računa i na podršku aktuelne političke Srbije i vjeruje da će formula obmane članstvo u EU biti dovoljna iako je svima jasno i to se više i ne krije da od toga nema ništa. Ili vjeruje da u Beogradu ima strukturu da se amortizuju svi otpori.
Uprkos svim pritiscima, ipak je neizvjesno šta će od svega da bude. A ako nešto i bude i Beograd poklekne, što ne treba isključiti, to neće riješiti problem Kosova.
To je plan Vašingtona, a sve drugo, razgovori, posjete, izjave i saopštenja su obmana javnosti.
Amerika istovremeno na ovaj način želi da pokaže ko je gazda u ovom dijelu svijeta i da potpuno preuzme inicijativu od EU. I do sada je Amerika vodila glavnu riječ, ali se sve maskiralo Evropskom unijom i ambicijama tih zemalja da budu njene članice. Sada je, međutim, sve to ogoljeno.
U Vašingtonu se vjeruje da će Beograd da posluša sve šta kaže Vašington.
Uočljivo je da se politički Beograd povodom Kosova uopšte ne obraća Rusiji. Naprotiv, Predsjednik Srbije kaže da Srbija ništa ne duguje Rusiji.
Ali, u Moskvi je saopšteno da su Ambasadi u Beogradu date instrukcije za konkretne akcije povodom novog razvoja u vezi sa Kosovom.
Najnoviju agresivnost Amerike prema Srbiji, a preko Kosova trebalo bi gledati i kroz prizmu razvoja situacije u Ukrajini. Pobjeda Rusije i poraz Ukrajine bi, naime, značili potpuni raspad spoljne politike EU, što bi uključilo i politiku prema Kosovu. Poslije Ukrajine na redu je stvaranje nove bezbjednosne arhitekture cijele Evrope, kao i nove osnove odnosa između NATO saveza i Rusije. To bi istovremeno moglo da znači i moguće promjene granica u Evropi, uključujući i granice Ukrajine, ali i one nametnute unutar Srbije. Sve će se promijeniti ako Rusija pobijedi u Ukrajini, a što je vrlo vjerovatno. A zapadni ambasadori će se ponašati kao da se ništa nije desilo. Jer to je "evropski put".
Prije toga Amerika u stvari preko Kosova namjerava da potpuno porobi Srbiju. Ako to uspije, onda će na isti način, a pod izgovorom EU i "evropskog puta" to primijeniti i na Republiku Srpsku.
Mit o EU i članstvu je najveća obmana i sredstvo slamanja Srbije i srpskog naroda. Zato je apsurdno dodjeljivanje statusa kandidata Bosni i Hercegovini, obmana kolonizatora, to je loša vijest za Republiku Srpsku. To je nova klica razdora i podjela. A članstvo u EU se, kako stvari stoje, neće nikada desiti.