Nedavno je održan propali sastanak "kreševske šestorke", na kojem je trebalo da se hrvatski narodni predstavnici usaglase oko prijedloga jednog kandidata za člana Predsjedništva. To što se ništa nisu dogovorili posebna je priča, ali ovi mudri hrvatski rukovodioci nimalo nisu vodili računa o Sudu u Strazburu, da se kod nas bira predsjedništvo po diskriminacijskom zakonu. Zapravo, na čelne pozicije u državi ne mogu se kandidirati oni koji nisu pripadnici konstitutivnih naroda.
Takvo ponašanje onih koji bi trebalo da vode računa o svim značajnijim državnim odlukama potpuno je neozbiljno, boli ih neka stvar što se tamo u nekom Strazburu sud bavi našim izbornim zakonom. Kad ti stranci nemaju nekog drugog posla, neka se bave ćoravim poslom, niko ih neće slušati. Pošto se ne mogu u državnom parlamentu dogovoriti kako udovoljiti da se poštuju ljudska prava i pripadnicima manjina, onda ćemo sve to zanemariti i tjerati po svome.
I niko se ne uzbuđuje, svako ganja svoju stranačku politiku, zabavljeni kako riješiti da se iz svakog vladajućeg naroda kandiduje jedan za čelnog čovjeka. Kod Bošnjaka je to malo teže, jer su se podijelili na nekoliko partija, pa svako gura svog insana, a izgleda kako ni kod Srba u RS nije ništa bolje. Mladen Ivanić već dugo vremena gudi kako nije moguće da većina izvojuje pobjedu, jer bi onda Bošnjaci uvijek imali svog šefa države. Obaška što se ta Ivanićeva misao kosi s osnovnim načelom demokratije da većina odnosi pobjedu, ali ima mnogo slučajeva da je većinski narod izabrao nekoga od onih drugih. Najsvježiji primjer je da u bjelačkoj Americi pobjedu odnosi Afroamerikanac Barak Obama. Pokazalo se da ta nekada rasistička Amerika nije tako tvrdokorna. Pa i kod nas se uveliko govori da su bošnjački glasači izabrali Željka Komšića. Na to hrvatski nacionalisti kažu: "Neće nama drugi birati našeg predsjednika!"
Dakle, ako je strah da će oni "drugi" izabrati našeg čovjeka, to je očigledan nacionalistički strah. Pa, nam sve to kazuje da nismo za jednog vrhovnog državnika, ma koliko imao samo protokolarne ovlasti, nego neka svako ima svog, pa neka se u vrhu svađaju i prepiru. Naučili su se naši političari na podjele, pa kako sada najednom prihvatiti jedan zajednički faktor?
U međuvremenu Izborna komisija je raspisala izbore za 3. oktobar, jer je pritjerana rokovima, pa ćemo tako izaći na izbore po starom, ne uvažavajući pravo građanstva manjinskim narodima. A, što se tiče Međunarodnog suda u Strazburu, vođe što nama vladaju nadaju se da će Evropska unija shvatiti našu situaciju, pa nam progledati kroz prste, neće državu Bosnu i Hercegovinu kazniti za neposluh. A, možda naše glavešine i imaju pravo, EU se i do sada pokazala da nije principijelna, pa je moguće da će tako biti i u ovom slučaju. Uostalom, idemo da vidimo!
E, ali Dervo Sejdić, jedan od dvojice koji su tužili našu državu Sudu u Strazburu, pored Jakoba Fincija, neće po njegovom kazivanju sve to gledati skrštenih ruku. Nada se da će prikupiti dovoljno potpisa da se kandiduje za Predsjedništvo, pa pošto to nije po zakonu i bude odbijen, ponovo će tužiti državu za diskriminaciju. Ponovna tužba je mnogo veća opasnost za miran san naših političara. Hoće li se u tom slučaju zanemariti očigledna antidemokratija?
Sve ovo govori da je sudbina naših ljudi stavljena u ruke neodgovornih. Oni se igraju s našim političkim sistemom, određuju pravila kako se njima sviđa. A sviđa im se da podijele ovo nešto blaga što još ostaje, nikako neće krug državnika da šire na nekakve predstavnike manjinskih naroda. Po svemu izlazi da vladajućoj kasti veoma odgovara da je ova zemlja podijeljena među tri konstitutivna naroda, zapravo predata u ruke predstavnicima tih naroda, pa da bez odgovornosti raspoređuju ono malo dobiti. Bojim se reći, ali po svemu izgleda kako je konstitutivnost naroda obična floskula, izmišljotina, zapravo nedemokratska novotarija, kako bi jedan dio stanovništva zemlje bio u ponižavajućem položaju.
Po principu: Drži vodu dok majstori iz EU ne odu, dok ne zaborave da se ovdje događa diskriminacija, naše vođe će provoditi zakone po svome. A, sve da se što duže održe na površini. A, najlakše je prelomiti koplje preko leđa Roma i Jevreja, jer je njih malo i nisu uticajni. A, šta bi tek bilo kada bismo dozvolili da i ostali manjinski narodi preko svojih predstavnika zatraže da budu u vlasti? Još ako im se priključe oni što ne poštuju nijednu naciju, oni što ne znaju hoće li se priključiti očevoj ili majčinoj strani? To bi bio pravi haos, ne bi se znalo ko na kojoj teritoriji vlada! Zato svaki član konstitutivnog naroda mora biti ponosan što nije pripadnik tih manjina, koje niko ne benda ni za suhu šljivu!