Ruski pisac Edvard Limonov nazvao je Danila Kiša "prljavim", jer nije mogao da ga svrsta u nacionalnu fioku, da li je srpski, jevrejski, mađarski ili crnogorski pisac. Onda nije ni čudo što je taj Rus zajedno sa svojim drugom Radovanom Karadžićem pucao s Trebevića po stanovnicima Sarajeva, pošto su mu se i ti ljudi pored Miljacke činili "prljavim", izmiješanim. Ovaj primjer naveo je u svojoj knjizi Ivan Čolović, izvrstan analitičar balkanskih kultura, na prvom mjestu srpske, pa tako i naših života. Od ovog autora sam i preuzeo naslov ovog teksta.
Da kultura može biti nekultura, zapravo rasistička ili fašistička, nije nepoznato, ali svjedno i dalje smo suočeni sa upotrebom kulture, posebno književnosti, za potvrđivanje nacionalnog koda, za afirmaciju nacionalnog identiteta. Jedan moj prijatelj mi je u razgovoru kazao da kada čuje riječ identitet, ima pištolj rado bi ga povukao. I zaista toliko je ta želja za identitetom rasprostranjena da nije moguće o kulturi govoriti a da se ona nacionalno ne kvalifikuje. Pogubnost insistiranja na nacionalnom u kulturi u nizu svojih knjiga razotkrio je Ivan Čolović, jedan od visprenih mislilaca iz beogradskog kruga.
Pitam se kako oni koji se zovu intelektualcima, posebno u Republici Srpskoj, ignorišu djelo Ivana Čolovića? Čini mi se da su previše uvučeni u nacionalnu opciju, da neće ni da privire na onu stranu gdje se o nacionalnim kulturama govori kao o fundamentu za odbijanje drugoga, za mržnju, pa u krajnjoj konsekvenci i za rat. Jedne prilike javno sam pitao Milorada Dodika kako to da u Banjaluku dolaze samo stvaraoci nacionalno osviješteni iz Beograda, bajraktari srpstva, a ne zovu se u goste oni beogradski umjetnici koji su operisani od nacionalizma. Mile mi je odgovorio da on nema veze s tim, ne poziva on beogradske umjetnike.
Ako se bolje analiziraju kulturna dešavanja u Trebinju, mom dragom i lijepom gradu, vidljivo je da je sve omeđeno srpskom nacionalnom kulturom, pa se tako zahvaljujući kulturi grad zatvara u sebe, crtajući tako jasno granicu između kulture i kulture drugih. Zar to nije jedan oblik terore kulture, gdje kultura u službi nacije i politike postaje nekultura?
Naravno da neće protagonisti nacionalnih kultura čitati Ivana Čolovića, smatrajući to "prljavim" djelom. No, ne mogu shvatiti kako kulturni poslenici uživaju samo u jednoznačnom umjetničkom izrazu, gdje su mitovi i fraze o veličini nacionalnog izraza uveličani do apsurda. I kako ti poslenici mogu nazvati kulturu samo onu koja ne poznaje ništa drugo s onu stranu nacionalne granice?
Razumije se da se ne radi samo o srpskoj kulturi, ništa bolje nije stanje ni kod drugih balkanskih naroda. Ako Džemaludin Latić napiše veliki tekst, na dvije novinske strane, o pogubnosti Ive Andrića za bošnjački narod, nema sumnje da je to politički i kulturni teror. Ali, šta očekivati od tog Latića koji je svojevremeno djecu iz miješanih brakova nazvao kopiladima, nego jasno kazati da i dalje rasizam stanuje ovdje!
Tako je kultura postala oruđe u rukama političara, koji svoj položaj i svoju vlast zasnivaju na separaciji od drugih. Kada političari i ne daju mig da se nacionalna kultura razgraniči od ostalog svijeta, umjetnici znaju šta treba činiti, kako se dodvoriti onima koji vladaju.
Zapravo, nije mi jasno da umjetnici, ako zaista istinski promišljaju artizam, nemaju iskonsku potrebu da upoznaju druge inspiracije, drugačija ramišljanja. Zato imamo u dobroj mjeri stvaralaštvo koje odiše devetnaestim vijekom, od vremena stvaranja nacionalnih društava. Pa tako u srpskoj kulturi imamo stalni priziv duha kosovskog boja, pjevanja po matrici narodnih junačkih pjesama. Drugi naši narodi se žure da ne budu u zaostatku, te iz prošlosti izvlače nečitljive pisce, ideje već davno oturene.
Upoznavanje i prožimanje raznih kultura je jedan od osnovnih postulata kulturnog djelovanja. Ali to predvodnici nacionalnih kultura ne vide kao vlastitu opasnost, njihova kultura izgubiće svoj identitet. Posebno su škodljivi na ovim prostorima susreti i miješanje raznih kulturnih pravaca i mišljenja, jer smo jedni prema drugima toliko blizu i toliko razumljivi. Zbog toga ne treba razumijevati druge, nego treba biti okrenut samo sebi!
Onog intelektualca, koji hoće da sazna više, koji se ne boji susreta sa drugačijim mišljenjem, normalno da će zainteresovati Ivan Čolović i njegov "teror kulture". A oni koji ne žele na takva djela ni da bace pogled, ostaće u svojoj oazi mišljenja, gdje nema mjesta ničemu što bi uznemirilo mir nacionalnog tora.