Još se nije slegla prašina oko zakašnjelog i kontroverznog posjeta kardinala Bozanića Jasenovcu, a gle, iz struktura Crkve u Hrvata, kako se to običava reći, dolazi nova kontroverza.
Naime, u povodu 20. obljetnice pada Berlinskog zida oglasila se komisija "Iustitia et pax" Hrvatske biskupske konferencije usprotivivši se proslavi Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj. Nadam se da se s tim posve slučajno poklapa i skandal koji provocira sarajevski "Katolički tjednik" od 15. studenoga, u kojemu se reprintira antisemitski (šokantno!) članak iz istoimenog dnevnika iz 1936. u kome se zbog "javnog nemorala" napadaju "komunisti" i "semitski seksualni reformatori prije Hitlera"!?
Nije samo začudan odnos crkvenih velikodostojnika prema žrtvama, gdje se različito gleda na "svoje" ubijene od onih koje su "naši" pobili (na stranu što su kroz Jasenovac prošli i brojni Hrvati i katolici, što "zaslugom" ustaša, što, potom, "zaslugom" partizana), nego i nerazlikovanje totalitarizama, bez obzira na njihov ideološki predznak. Službena je crkva u dobroj mjeri su-živjela s fašizmom jer on nije "teoretski" negirao Boga i Crkvu, dok se radikalno suprotstavljala komunizmu zbog njegova javno deklariranog ateizma. No, sumnjam da su zbog toga zločini u Bleiburgu sa svim što on simbolizira (cijeli Križni put i poratni period) gori od onih u Jasenovcu sa svim što on simbolizira (Gradiška, sve jame i sl.). Pritom zločine niti kvalificiram niti kvantificiram, govorim samo o ljudima, žrtvama totalitarnih ideologija. No, što je tu kod BKH najednom kriv antifašizam? Osim ako nam na to pitanje ne nudi odgovor nesretni, nespretni ili namjerni faksimil u "Katoličkom tjedniku"? Ili ponovno medijsko prozivanje fra Petra Jeleča, znanstvenika koji je istraživao suspektan odnos Katoličke crkve i NDH?
Nešto se iz povijesti ne sjećam da je Katolička crkva u Hrvata prosvjedovala Vatikanu zbog ratnih talijanskih posezanja za hrvatskim biskupijama, hrvatskim katoličkim prostorima, ali ni poslije zahvaljivala antifašistima što su u krilo Hrvatske vraćeni Zadar, Istra ili hrvatski otoci...
Mnogo je već tona papira ispisano o ideološkom totalitarnom nasilju. I mnogo će ih još biti ispisano, no nikad neće biti boljeg ili goreg nasilja, ni bolje ili gore žrtve. Ipak, doista ima razlike između ideoloških totalitarizama. Itekako! No, baš tu, čini se, upravo našem prostoru i upravo iznova probuđenim nacionalističkim ideologijama i idolatrijama nedostaje suptilnosti u razlikovanju. Nedostaje one distinkcije koju su demokratskiji prostori već usvojili kao neupitnu društveno-povijesnu stečevinu.
Zato su valjda na našim prostorima još uvijek mogući recidivi svih velikih totalitarizama: fašizma, komunizma, islamizma... Onih totalitarnih svijesti koje "svode ljudski život na političku dimenziju kao što su činili svi Mao Ce Tungovi svijeta", kako bi to rekao Milan Kundera. Naravno da je za žrtve svejedno progoni li ih se u ime nacije i rase, socijalnog statusa i klase ili u ime proroka i Boga. No da su razlike dramatično velike pokazat ću na primjeru nadasve mudrog bosanskog franjevca Joze Markušića koji će se uoči rata između Hitlerove Njemačke i Staljinove Sovjetske Rusije nedvosmisleno deklarirati: "Nikoga nisam mrzio kao Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Nijemcima, svaki dan ću se na svome klečalu moliti Bogu za njezinu pobjedu."
Nitko, dakako, ne spori do neba vapijući višemilijunski zločin komunizma. Dovoljno je za to i samo jedno svjedočanstvo o njemu (Solženjicinovo, primjerice!) da ga se zauvijek "osudi", ali je ovdje i vrijedna spomena jedna rečenica Fazila Iskandera koju on stavlja u usta prostog puka: "Predadoše li zemlji Onoga što je htio Dobro, a nije Uspio?", pa da se uspostavi jasna distinkcija između Zala. Ovakva se rečenica ni u literarnom ludilu ne može staviti uz Hitlerovo ime! Jer njemu nedostaje, u intenciji ono - Dobro!
Naravno, i u ime Dobra su učinjena mnoga zla, kao i u ime Zla samog. Pa i Katolička je crkva u ime Dobra, Boga ili Boljeg svijeta učinila ogromna povijesna zla. I ono u konačnici nije drukčije od Hitlerova iskonskog Zla! Govoreći o svom romanu "Na mramornim liticama", gdje "opisuje Zlo u njegovim metafizičkim korijenima", Ernst Jünger će precizno imenovati glavnog junaka Nadšumara kao mitski lik koji odgovara Hitleru, ali bi, reći će osamdesetih godina, pristajao i Staljinu, te dodaje: "Danas se, primjerice, može reći da ima neke sličnosti i s Homeinijem, koji u stanovitom pogledu utjelovljuje nešto veoma opasno, ako ne još i mračnije, strašnije: Homeini, za razliku od Hitlera i Staljina, jest duboko religiozan čovjek. A kad je u književnosti pogođeno samo središte, pogođena je i cijela kružnica."
Dakako da je Zlo činjeno u ime Boga mnogo strašnije, jer drugim zlima se kad-tad dohaka, ali onome u ime Boga, pogotovu kad je Bog jedan i jedini, kad ima samo jednog neupitnog proroka ili namjesnika na zemlji, nikad kraja... Naravno, posebna je priča kvantifikacijâ učinjenjih zala. U "mirnim vremenima" Zlo se obično individualizira. Tada, naime, posjednicima istine manje smeta ili uopće ne smeta fašizam, komunizam, islamizam... nego pojedinac koji se drznuo to uočiti: umjetnički, ironijski, nesputanim duhom, slobodnom misli... Jer, oni mogu podnijeti sve osim - slobodnog pojedinca! A sad je upravo na djelu proces discipliniranja pojedinaca. Pojedinačni teror.