Kolumne

Test za "Energoinvest"

Rubina Čengić

Početak ili pokušaj privatizacije "Energoinvesta", bar ono što je u javnosti poznato o ovom procesu, najbolja je slika složene situacije i paranoje koje vladaju u BiH. Prije mjesec Agencija za privatizaciju FBiH, dakle Vladino stručno tijelo za provođenje privatizacije (koja, usput, protekle godine nije privatizirala niti jedno preduzeće), raspisala je tender za privatizaciju oko 60 odsto kapitala u "Energoinvestu" za blizu 140 miliona KM.

Iz Vlade FBiH resorni ministar nakon raspisivanja tendera tvrdi da Agencija to nije smjela uraditi bez saglasnosti Vlade i cijeni da nije trenutak za privatizaciju ovog preduzeća jer se ne zna njegova ukupna imovina u zemlji i svijetu. Nakon toga iz Vlade dolazi i odluka da tender ostane otvoren još šest mjeseci, dok se ne izmijeni Zakon o privatizaciji. U međuvremenu se pojavljuje informacija da je ortačka grupa od 17 ljudi iz uprave `Ei` zainteresovana za kupovinu. U isto vrijeme pojavljuje se i izvještaj Ureda za reviziji u FBiH, koji tvrdi da `Ei` ima imovinu vrijednu više od 300 miliona KM, nenaplaćena potraživanja u inostranstvu od oko 200 miliona dolara, koja uprava preduzeća zbog problema s naplatom tretira kao 120 miliona KM koje bi mogla naplatiti, te imovinu u inostranstu vrijednu više od 22 miliona KM, kao i nekoliko preduzeća u kojima je suvlasnik i učestvuje u procesima odlučivanja. Istovremeno jedan broj medija u Sarajevu istražuje ko su članovi ortačke grupe i odakle im pare za ovu privatizaciju.

Tokom ovog procesa pojavile su se dvije izjave koje bi mogle biti značajne za priču. Prvo je premijer FBiH, nevezano za `Ei`, kazao kako u FBiH zbog raznih političkih podmetanja i lobiranja ne mogu privatizirati ni firmu s 50 zaposlenih bez afere, a aktuelni direktor `Ei`, koji kaže da jeste član te ortačke grupe i navodi imena ostalih 16, cijeni da u slučaju privatizacije `Ei` ništa ne bi bilo sporno da se za kupovinu preduzeća prijavilo 17 biznismena iz Evrope. Pojašnjava da će njih 17 uzeti ogromne kredite i svu imovinu staviti pod hipoteku jer žele da kupe `Ei` da bi bilo bolje njima i njihovoj djeci, a onda valjda i svima u BiH. Da ovaj čovjek možda govori istinu pokazuju podaci iz pomenutog revizorskog izvještaja u kojem stoji da uprava `Ei` sama obezbjeđuje poslove, uglavnom u inostranstvu, i da je 2005. godinu završila s dobiti od oko osam miliona KM, a da su rezultati poslovanja pozitivni već nekoliko godina. Dakle - uprava zna šta radi. E, sad... šta da čovjek misli? Zašto se resorni ministar protivi kada stručno tijelo radi, a ne traži odgovornost za nerad tokom cijele godine? Zašto Vlada produžava tender mimo postojećih zakona i da li je moguće tender raspisati prema jednom zakonu, a provesti i zaključiti prema drugom? Da li je stvarno toliko strašno i nemoguće da ljudi iz BiH kupe neku bosansku firmu i to isti oni koji tom firmom uspješno upravljaju? Da li je moguće da se revizorski izvještaj o poslovanju slučajno pojavi kada i tender za njenu prodaju? Zašto se ovo sve dešava u vrijeme kada je Vlada FBiH u tehničkom mandatu i kada su svi zaokupljeni stranačkim pregovorima o formiranju vlasti? Da li se baš sve dešava slučajno i nepovezano? A da nismo možda svi pomalo paranoični? Činjenica je da nam treba više povjerenja i snage da sebi damo šansu, no u BiH je proteklih deset godina bilo toliko prevara i laži da čovjek ne može da ne puše i na hladno, a oni koji vode još nisu pokazali da im se može vjerovati. Ipak, negdje bi morali početi.

Najčitanije