Da li tiha većina odlazi na demonstracije, političke skupove, na prve stranice štampe, na televizijske ekrane? Da li tiha većina ćuti i misli svojom glavom? Ili samo ćuti? Da li tiha većina odlazi na izbore? Ili samo konzumira ono što se nudi u izlozima svakidašnjice? Ili je tiha većina ona masa građana koji sasvim prirodno žele mirno i što bezbolnije provesti svoje živote, koji ne vole potrese i radikalne promene i nastoje da im bude danas bolje nego juče? Da li politika i vlade razumeju ovu tihu većinu, nije toliko bitno, ali je za njih bitno da znaju kome nuđenom modelu obećane budućnosti će dati svoj glas.
Evropski komesar za proširenje Unije Oli Rehn pozvao je srpsku vladu da sluša tihu većinu u svojoj zemlji koja podržava članstvo Srbije u EU. Evropska unija ove nedelje dala je u javnost niz novih inicijativa za podsticaj procesa bržeg prbližavanja cjelokupnog regiona integraciji. U tom svom izveštaju sa naslovom Zapadni Balkan: jačanje evropske perspektive, nudi se između ostalog, i zajednicu u transportu u zemljama regiona, cilj koje je pre svega jačanje bezbednosti u saobraćaju na putevima, železnici i rekama. Pored toga, nude se i inicijative koje bi uticale na život pojedinca, a to je plan za pregovore o ukidanju viza, veće stipendije za studente iz regiona i uključivanje akademskih građana regiona u evropske kulturne i naučnotehničke programe.
Sve ovo je dobro i bez sumnje korisno. Ali uz sve to novi evropski izveštaj u suštini upozorava na ćorsokak u kojem su se našle zemlje regiona na svom putu približavanja Uniji. Hrvatskoj na primer, kao najperspektivnijoj ukazuje se na neadekvatno izvođenje reformi i traži se da bez produžavanja reši problrm ekološko-ribolovne zone u Jadranu. Mekodonija, prema tom izveštaju, mora naći rešenje sa Grčkom oko svog zvaničng imena, Albanija i Crna Gora pomenuti su bez konkretnih zahteva, ali sa konstatacijom da treba još više da rade na reformama. Zapravo je Bosna i Hercegovina jedina pomenuta u kontekstu realne šanse da učini korak dalje u približavanju. I ako je volja domaćeg dogovora, ona će potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju u ovogodišnjem aprilu.
A Srbija, pogođena otceplenjem južne pokrajine, treba da potvrdi svoje evropsko opredeljenja. Današnja Srbija je evropski opredeljena. I posle otcepljenja i posle demonstracija obeleženih i destrukcijama. I velike evropske metropole koje su, naravno, evropski opredeljene i deo tog sistema, doživljavale su destrukcije zbog mnogo manje značajnih unutrašnjih problema. Na primer Pariz, gde su doseljenici nezadovoljni svojim marginalnim životima danima i noćima demonstrirali, palili i uništavali. Šta bi bilo, na primer, da Korzika otplovi svojim putem?!
Današnja Srbija, uprkos situaciji koju su svi realisti očekivali, reagovala je evropski. Nije slala trupe na Kosovo, nije prekidala diplomatske odnosa, već se opredelila za dijalog i argumente za koje je ubeđena da su pravi. Nije ni zatvorila granice, ni prekidala ekonomske, kulturne, ljudske tokove. Ovo je bez sumnje vrlo jak signal Briselu o evropskom opredeljenju Srbije. Ujedno postaje Kosovo i ekonomska i politička briga Unije. Ovaj teritorij de fakto će i dalje živeti kao međunarodni protektorat, tokom kojeg će se formirati, milom ili silom standardi multietničkog društva. Bonska ovlaštenja i ovde će biti demokratski primenjivana, ali sa jednom bitnom razlikom. Dayton su prihvatili i potpisali svi upleteni, a nijedan međunarodni dokument, osim Rezolucije Saveta bezbednosti UN-a 1244, nije dobio saglasnost svih. I ovo će stvarati probleme i misiji EU na Kosovu i drugim međunarodnim misijama.
Pet decenija odvajanja velikog novca u tadašnju Socijalističku Autonomnu Pokrajinu nije donelo bitne pomake u standardima, zato opravdano sumnjam da će u narednim godinama milijarde eura doneti pomirenje i evropske standarde. A pre svega slobodu i istinsku bezbednost manjinskim narodima na teritoriji Kosova. I tamo, naime, živi tiha većina sa svojom vizijom života i beskonfliktne budućnosti.
Brisel bez sumnje shvata da su za region važne inicijative otvaranja, a ne getoizacije. Jednaki aršini za sve. Jer i tiha većina može da se oglasi ako oseti duple standarde i nekonsistentnost delovanja i Europske unije, a i ostalih iz međunarodne zajednice. Tiha većina je za normalan život u okvirima vlastitih nacionalnih, kulturnih, ličnih tradicija i vrednosti. I emocija, pa da su i istorijske.
Pri izražavanju toga se ne šapće, već se viče. I ovo moraju čuti u Briselu. Jer krik nije karakteristika Balkana. On je globalan.