U ponedjeljak 31. augusta je završio još jedan Bejahad (što na hebrejskom znači zajedno), deseti po redu, treći u Opatiji. Na toj važnoj kulturnoj manifestaciji, tjedan okupljanja Židova s prostora bivše Jugoslavije, Izraela, dijaspore, te njihove prijatelje, među koje se čvrsto i nepokolebljivo ubrajam, odlazim ne samo kao novinar, ili kao teolog, kao osoba zainteresirana za razne kulturne ili pomiriteljske projekte. Idem se napiti iz izvora ljepote i nade.
A Židovi (Jevreji bi se reklo u Bosni i Hercegovini, ali ja ću se držati svoje navike) nam govore, ne samo svojom kulturom, da ona, ljepota kao i nada, sama sebe brani. Učim, također, što nije mala stvar ako vam se to nudi i u ovim vremenima, kako ostati pribran i sačuvati čistoću srca, kada vas sa mnogih agresivnih mjesta za um, bombardiraju odsutnost svake temeljne nade, svake religioznosti i intelektualizma.
Kao kršćanin među Židovima nužno se moram pitati: kako je moguće slijediti Isusa i istodobno promatrati strahovitu odsutnost važnih znakova sućuti vjernika prema žrtvama i njihovim obiteljima, kada promatramo, slušamo ili čitamo o svirepim ubojstvima koja su se dogodila među nama i našim precima, te nad mnogim sijedim glavama koje su preživjele taj horor - holokaust - i, hvala bogu, još imaju snage u srcima i nogama doći na Bejahad?
Na Bejahad odlazim jer znam, duboko u sebi godinama znam, da nam treba svjesna akcija pažnje, brige, nježne skrbi, srdačnosti i suživota. Sve je to, međutim, moguće samo onda kada se radikalno pitamo o smislu našega života i postojanja. Bez rizika susreta s lijepim i ružnim, bez želje za opravdanim zajedništvom s izazovima ostat ćemo potomci hegemonije nad istinom, nesposobni da ispunimo čežnju za jednostavnošću, poštovanjem, nježnošću prema ljudima i brižnim ophođenjem s prirodom.
Isus je meni, kršćaninu, rekao da poštujem stariju braću po vjeri - Židove, donio poruku samilosti i oproštenja, što zajedno s racionalnošću čini europski humanizam. Moj skroman doprinos Europi: ukaz na ljubav kao jezgru religije, antropologije, politike, ili estetike kao cjelokupne zbilje, kakvu nam priopćava, među inim Židovima, izuzetan filozof iz Sarajeva (sada u Londonu), inače sefardskog porijekla, Predrag Finci.
Na Bejahadu sam svake godine kao početnik pučkoškolac. Sve mi je novo i uzbudljivo. Vidim stare, ne tako stare i mlade Židove kako stvaraju, ljudske odnose i umjetnička djela, što mi dođe na isto, jer je to želja da se bude s onu stranu mržnje i destrukcije. Dolazim na Bejahad jer sam u zamisao i u nakanama svih onih koji doprinose toj kulturnoj sceni vidio silovitu energiju koja nadahnjuje, oslobađa, oblikuje, transformira umorna srca i poletne slikare koji crtaju onu ultimativnu crtu koja razdvaja djelo od nedjela. Dolazim da se upijem jednostavne, pak i ozbiljne riječi.
Tu prepoznajem novu ontologiju: Bejahad mi govori ne samo o bogatoj prošlosti, o agilnoj stvarnosti, već i o izazovnoj budućnosti a ona je carstvo mogućnostî. Prošlost je carstvo zbiljnostî, a sadašnjost bojišnica na kojoj se mogućnosti ozbiljuju ili propuštaju, ili pak odbacuju.
Što je tek budućnost? Kako percipiramo vlastite mogućnosti? Putem zamišljajne snage, imaginacije i fantazije nade. Misliti nadajući se: to znači istražiti i izabrati vlastitu mogućnost. Tad je potrebna hrabrost nade da se odskoči i dohvati tu nadu, dokle god se za to ukazuje povoljna prilika. Emergentne su pojave te koje zaslužuju posebnu pozornost. O tome nam svaki čas govori ova turbulentna godina. Živjeti, pak, s nadom znači razvijati vlastiti smisao za mogućnost. Realizam nas uči smislu za realnost, nada nam pak pobuđuje smisao za mogućnost. Ne živimo samo u mladosti na rubu svojih mogućnosti, nego dokle god živimo, možemo transcendirati vlastitu zbilju i prodrijeti u carstvo svojih mogućnosti. Tek tad otkrivamo i granice između realnih i nerealnih mogućnosti. Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.
Svejedno gdje se održala ta manifestacija, i zahvaljujući doktoru i prijatelju Vladimiru Šalamonu, direktoru Bejahada, već deset godina razmišljam o još jednom mom identitetu, odnosno o tome koliko je ono slojevito i bogato. To je tjedan kada postajem Židov, bolje rečeno kada odlučujem ostati Židovom. Jer treba se vratiti egzistencijalnoj, osobnoj odluci pripadanja, a ja postajem tada svjestan, jače nego inače kroz godinu, da sam, kao kršćanin i teolog, baštinik židovske kulture i duhovnosti.
I to ne samo zbog toga što bi se odmah par generacija iznad moje u precima lako našao i pokoji Židov, već zbog toga što je jedan od najvažnijih sastavnica mojeg identiteta taj da me najpreciznije definira potreba za suosjećanjem, za suživotom, za susretom s onima čiji je život oblikovala patnja i žalost. To bi bilo dovoljno da, zbog toga što volim Židove i njihovu kulturu, što me svaka pomisao na holokaust dovodi do ganuća i što slijedim nauk Židova Isusa iz Nazareta koji je i sam bio ubijen šest milijuna puta tijekom Šoaha, sebi dadnem pravo reći da sam i više od jednog tjedna u godini, i to važnog, sadržajnog i bogatog tjedna u godini - Židov.
U pogiblima našega doba, o čemu sam jako puno naučio posebno od Židova, nada će iskazati svoju snagu utjehe i otpora. Utješno je trpjeti znajući da razočaranja nisu svršetak, već da za tim slijedi još nešto. Hrabro je ne pokleknuti pred neopozivim, već ostati uspravan u svojem prosvjedu. Zahvaljujući nadi, ne predajemo se, nego ostajemo nemirni i nezadovoljni u nepravednom svijetu. Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće. Zato velim: odvažimo se na još više!