Kolumne

Tko to tamo sluša?

Denis Kuljiš

U Bosni, zemlji apsurda, razvija se još jedna apsurdna afera. Ona razotkriva samo jezgro bosanskog problema.

Riječ je o aferi "Prisluškivanje" - novine su, naime, otkrile da dvije glavne policijsko-obavještajne ustanove građane "stavljaju na mjere", provode tzv. "kontrolu TKT priključka", bez sudskih naloga, koji se, inače, moraju pribaviti kad državna krim-policija SIPA ili obavještajna služba OBA detaširaju službenike da bilježe i snimaju dogovore kriminalaca o tome gdje će i kada dostaviti drogu. No, prema popisu gotovo pet tisuća ljudi koji su prisluškivani, očito je da te mjere nisu bile primijenjene na neki uski krug ljudi na koje se može sumnjati da su povezani i involvirani u ileglne aktivnosti. Ima tu penzionera, domaćica, ali i političara, državnih službenika, svake vrste svijeta - cijeli jedan manji grad, ili statistički uzorak jednog većeg grada, odnosno pet posto cijele Republike Srpske!

Kakva saznanja može pribaviti neka obavještajno-sigurnosna agencija prisluškujući tako difuznu populaciju? Može li ustanoviti kakva su politička raspoloženja, "o čemu ljudi govore", "što ljudi misle", sve ono što se, inače, sazna ako se priredi normalno ispitivanje javnog mišljenja galupovskim metodama, ili se okupe tzv. fokus grupe pa uzorak javnosti dubinski istražuje po studiozno pripremljenim protokolima?

Bez obzira na širinu zahvata, policajci i obvještajci ne mogu doći do pouzdanih saznanja takvog karaktera ako slušaju što ljudi trkeljaju dok se domunđavaju preko privatnih telefona, dogovaraju sastanak s ljubavnicom ili javljaju ženi da pristavi sarmu, jer će ranije zbrisati s posla... Ukratko, takva operacija nije ništa drugo nego klasični "lov u mutnom". Baciš udicu u blatnjav potok i čekaš da se ulovi neka somina, a ako se to i ne dogodi, ipak si lijepo proveo dan ležeći na travi i migoljeći golim nožnim prstima. Ono što jest pritom problem sama je činjenica da se državne službe upotrebljavaju za takvo eklatantno kršenje ustavnog poretka. Kako je to moguće?

Vrlo jednostavno - centralna policija i Služba dio su bošnjačkog odmetnug centralizma, jedne operacije puzećeg državnog udara. Netransparentni angažman tajne službe te proceduralne komplikacije što onemogućavaju funkcioniranje formiranja državne vlasti... Hm, pa to nam je sve odnekud poznato! Nije li se i Jugoslavija 1991. počela raspadati jer Srbija nikako nije htjela prihvatiti predsjedanje jednog Hrvata, i to upravo onoga koji sad - kakva povijesne ironija! - postaje najbliži politički saveznik bošnjačkog lidera koji i sam na sličan način postupa, jer ne pristaje da se sastavi savezna vlada, gdje će sjediti Hrvat izabran od Hrvata, nego gura jednoga svoga vlastitoga, baš kao što Sloba Milošević nije htio čuti ni za jednog drugog Albanca osim za sirotog Sejdu Bajramovića, zastavnika JNA, koji se na prvom sastanku prignuo susjedu za stolom "kolektivnog šefa države" pa upitao: "A, je l' bogati, gde ćemo mi tu da spavamo?"

Znači: Bosna će da bude jaka, ili neće da je bude!

Odakle Zlatku Lagumdžiji samopouzdanje da se pokuša nametnuti poput Slobe, koji je prethodno stavio u ćantu dvije milijarde maraka pribavljene upadom u monetarni sustav, a zatim zaposjeo sjedište saveznog SDB-a u Beogradu, tada jedne od najjačih obavještajnih službi u svijetu, zatim preuzeo diplomaciju te vanjskopolitičke velesile i, naposlijetku, sebi podvrgnuo JNA, koja je raspolagala arsenalom s kojim si mogao započeti manji svjetski rat?

Ako nije u raskoraku sa stvarnošću, samo se malo preračunao. Jer, za razliku od Slobe, koji je također propao, ali mu je za to trebalo punih petnaest godina, Zlatko nema novca, OBA može zadjenuti za pojas, a u Washingtonu, Bruxellesu i u sarajevskim ekspoziturama međunarodne zajednice, već su ga do sad prilično pročitali. A navijačke skupine i razvojačeni mudžahedini, koji sigurno neće s oduševljenjem ući u projekt obnove "građanske Bosne", ideološkog konstrukta kvazisocijalističkog recidivizma, nisu snaga s kojom bi se moglo bogzna što postići. Ta negativna energija mogla bi se osloboditi jedino u nekom unutrašnjem sukobu između Bošnjaka kojima su Rijad ili Teheran bliži od Ankare...

No, u Sarajevu i gotovo posvuda po Europi, naići ćeš na mišljenje da je uzrok državne krize u Bosni i Hercegovini nastojanje Milorada Dodika i Republike Srpske da se otcijepe od središnje vlasti. Riječ je, prema tom rasprostranjenom uvjerenju, o klasičnom slučaju secesije. S jedne strane imaš unioniste, a s druge - konfederate, jedino što nema crnaca koji će biti oslobođeni ropstva nekim deklarativnim činom, amandmanom koji bi im donio ravnopravnost. U bosanskoj državi, naime, svi su stanovnici crnci u modernom smislu, segregirani političkom i kulturnom marginalizacijom, zaostajanjem za razvijenim društvom Zapada. Bosna će, s obzirom na njena intrizična svojstva, zadugo ostati s južne strane limesa što će za dvije godina razdvajati Europsku uniju od balkanske "crne rupe" u kojoj je, do daljega, zaglavljeno pet država Balkana s ukupno ne više od petnaest-šesnaest milijuna stanovnika - pola Poljske, malo više od pola Rumunjske!

U tom limbu zateklo se nekoliko dubinski disfunkcionalnih država. Najzapadnija, Bosna i Hercegovina, asimetrični je sklop jedne federalne paradržave i jedne parafederalne države s etnički očišćenim glavnim gradom kao metropolom. Obuhvata tri naroda, od kojih jedan ima status zaštićenog podstanara u tom zajedničkom stanu sa dvije sobe - dnevnu sobu, salon s minderlukom, pritom su zadržali Bošnjaci, pa dok Srbi barem imaju svoju spavaću sobu, Hrvati samo koriste kauč koji se raspremi kad se gleda - bošnjačka televizija.

Druga je disfunkcionalna država - Srbija, koja nema definiranu južnu granicu. Na beogradskim vijestima uvijek daju vremensku prognozu i za glavni grad susjedne države, koju ne priznaju, pa nije postala članicom Ujedinjenih naroda, kao ni Vatikan ili Transdnjestrija. Riječ je, naravno, o Kosovu, gdje je stupanj disfunkcije čak izvan proporcije državnopravnih problema, više u vezi s elementarnim legalitetom u društvu u kojom se još nisu jasno razdvojili politička nadgradnja i kriminalno podzemlja.

Kao ni Bosna, Makedonija nije provela popis stanovništva, što se ove godine sinkrono provodi u cijeloj Europi. Bošnjaci se ne žele suočiti sa brojkama i rezultatima rata i etničkog čišćenja. Ipak, po tome što je ove godine u cijeloj državi samo oko 22.000 djece upisalo prvi razred osnovne škole, očito je da nije ostalo puno više od tri milijuna stanovnika - kao u Beogradu s okolicom - dok je teritorijalna separacija triju nacionalna korpusa, po svemu sudeći, apsolutna, pa bosansko miješano društvo postaje turska historija.

Makedonci se ne boje brojeva, nego postotaka - slute da su u vlastitoj zemlji postali manjina. Ako se šef nacionalističke opozicije smatra Bugarinom, a broj Albanaca raste zbog poroznog pograničja i visoke stope nataliteta, očito je da sami "komunjare" ne mogu biti dostatan populacijski temelj države kojoj susjedna Grčka, članica Europske unije, osporava pravo na ime i postojanje nacije.

Crna Gora ima mnogobrojne tipično balkanske društvene probleme, ali i taj dio srpsko-crnogorskog narodnog korpusa, kao i Republika Srpska, nalazi se u afelu u odnosu na matično nebesko tijelo - centrifugalne sile što djeluju na periferiji ovoga geopolitički inertnog prostora, okreću Banjaluku i Podgoricu na Zapad, u Europu, te prema Hrvatskoj kao prvom zapadnom i europskom susjedu, za razliku od Beograda, koji se otvara Istoku i Sarajeva koje stremi na bliskoistočne i dalekoistočne destinacije... Prema tome, ideja o srpskom separatizmu koji bi Republiku Srpsku vezivao za Beograd, deplasirana je pa se čini logičnom samo onima koji ne poznaju situaciju ili je sagledavaju kao da se ništa nije promijenilo od početka devedesetih godina. A promijenilo se sve i protagonisti balkanskih politika našli su se na posve neočekivanim, gdješto i posve suprotnim pozicijama.

Sad su bosanski Srbi odjednom "separatisti" poput Hrvata koji su u Hrvatskoj tada tražili konfederalnu labavu konstrukciju države iz koje bi prvom prilikom mogli zbrisati na Zapad. Sarajavo, koje je tri godine trpjelo opsadu i bombardiranje kao grad talac jedne neodržive unitarističke konstrukcije države što je ostala bez političkog temelja, pretvorilo se u mini-metropolu regionalnog unitarizma, smanjenu verziju jugoslavenskog, koji bi trebao zatomiti aspiracije ostalih nacionalnih zajednica.

Koliko su te ideje i politike deplasirane, najbolje svjedoče njihova sredstva - primjerice, patetični politički eksperiment u represiji koji se svodi na prisluškivanje privatnih telefona. Ukratko, budala je onaj tko bilo što povjerljivo kaže osim preko mobitela stranog operatora, koji ne haje za ove lokalne ujudurme, pa će svoju centralu otvoriti samo uz predočenje ispravnog sudskog naloga. Firme poput VIP-a ili T-Coma bolju reklamu zaista nisu mogle ni priželjkivati...

Najčitanije