Cijeli stadioni grme "Za dom spremni!", "Hajmo, ustaše" ili "Ubij Srbina". To biskupi ne smatraju spornim niti vrijednim spomena.
Da prvaci Katoličke crkve u RH (pa i u BiH) ne vole antifašiste i da sve njih stavljaju u korpu komunista, odnosno da se za zločine počinjene od strane komunista optužuje sve antifašiste, odavno više nikoga dobronamjernog ne iznenađuje. I tako, dani su prolazili, a osjećao sam kako će predstavnici Crkve odvaliti pravu šamarčinu antifašistima.
Dogodilo se to u ponedjeljak, 16. novembra 2009, kada je predstavljena izjava o negacionizmu komunističkih zločina Komisije "Iustitia et pax" (pravda i mir) Hrvatske biskupske konferencije. Napravivši korak dalje, ali, očito ne, i u raskoraku s osjećajima ostalih (nad)biskupa, Komisija je pokazala ne samo poznatu netrpeljivost prema partizanima i antifašistima u Hrvatskoj, već ih je optužila da: a) veličaju komunizam i b) ne pokazuju, kao ni vlasti općenito, političku volju da se istraže komunistički zločini.
Bio sam prisutan na predstavljanju toga dokumenta i na konferenciji za novinare predsjednika te komisije, pomoćnog zagrebačkog biskupa, msgr. Vlade Košića, te sam ga izravno upitao: "Tko to točno u Hrvatskoj veliča komunizam?" Msgr. Košić je stao mrmljati sebi u bradu nekakve nejasne rečenice o tomu kako ne vidi nikoga u Hrvatskoj tko se sustavno zalaže za fašizam i kako su to samo marginalne pojave, ali da, što je ipak važnije, komunistički stavovi u Hrvatskoj nisu prevladani.
Pokazao je tako da ne zna uopće u kakvom društvu i okruženju kao biskup i intelektualac živi. Ta cijeli stadioni grme "Za dom spremni", "Hajmo, ustaše!" ili "Ubij Srbina". To biskup Košić ne smatra spornim niti vrijednim spomena.
Pokušao sam pomoći zbunjenom biskupu, pa sam ga pitao jesu li možda sporni oni političari koji imaju staž u nekadašnjem Savezu komunista. Dr. Košić se pokušao izvući rekavši kako su hrvatski komunisti djelovali pod različitim okolnostima. Pripremao sam treći udarac. Želio sam ga pitati: "Pa dobro, biskupe, jesu li vama problem predsjednik Stjepan Mesić, Goldsteinovi (Slavko i sin Ivo), Ivan Fumić, predsjednica SABA RH gospođa Konstantinović-Čulinović..., tko li već?"
Ali, shvativši da je biskup u stanju tehničkog knock outa, moderator razgovora, direktor Hrvatskog katoličkog radija, Anto Mikić, prekinuo je raspravu i bacio ručnik u ring da se biskup Košić dalje ne blamira. To jest, da se ne pokvari dojam postignut nastupom pred novinarima, a u kojem se, manje-više, napalo Sabor i Vladu zbog slavljenja 22. juna, Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj, odnosno prešućivanja 23. augusta, Europskog dana spomena na žrtve svih totalitarnih režima.
U izjavi objavljenoj povodom 20. obljetnice pada Berlinskog zida, Komisija se usprotivila negiranju zločina komunizma i pritom istaknula da se "još uvijek slavi 22. juna, dan ustanka hrvatskih komunista protiv totalitarnih osvajača i njihovih domaćih saveznika", dok se "šutke prelazi preko činjenice da se ti isti komunisti nisu oduprli osvajačima u aprilu 1941. godine, nego su tek dva i pol mjeseca kasnije ustali u obranu jedne strane države, SSSR, i to na poziv Staljina i Kominterne". Komunisti su se dotad, ističu u izjavi, "mirili s nacifašističkom okupacijom i s režimom NDH i nisu pokazivali nikakvog antifašizma jer je njihova ideološka domovina, SSSR, tada bila u savezništvu s Hitlerom".
Ovdje navodim samo neke, za potrebe ovog predgovora, važne dijelove izjave. Pa tako i ovo: "Sve nas moraju zabrinjavati pojave negacionizma, nijekanja počinjenih komunističkih zločina, koje potpadaju pod udar zakona i strogo se kažnjavaju u demokratskom svijetu. Zapanjujuće je danas u Hrvatskoj čuti da su se partizani borili isključivo za slobodu". Pitaju se crkveni ljudi drugim riječima: zašto se partizani prikazuju samo kao borci za slobodu kada su to bili, sve od reda, mali pioniri krvavog staljinizma? Držim da se vrtimo u začaranome krugu u kojem nas drže odista neupućeni, da ne kažemo i zlonamjerni crkveni predstavnici.
Hajde, sve bi to bilo podnošljivo, mislim, to šamaranje vremešnih partizana i svih nas koji se smatramo antifašistima. Samo da se u tom općem konstatiranju da veliki broj hrvatskih (i drugih) građana ne poznaje dostatno ili uopće temeljne postavke političke kulture (koja uključuje priznanje da su komunisti počinili užasne zločine) uključi i više nego notorna šutnja ili negacionizam, kako kaže biskup Košić, o zločinima ustaša i Hrvata kako u Drugom svjetskom ratu, tako i u Domovinskome ratu. Zanimljivo je pak to što biskupska komisija šamara i mrtvog Tuđmana, čovjeka koji je ujedinio oba pola ove sage: ekstremnost obračunavanja sa nenaoružanim ustaškim i domobranskim gubitnicima (štošta se još taji o poratnom djelovanju partijskog komesara Franje Tuđmana) i ekstremnost obračunavanja sa srpskim starcima nakon "Oluje" ili u "viteškim" akcijama likvidiranja civila Osijeka, Pakračke poljane, Gospića ili Medačkoga džepa, što na frapantan način preskaču članovi espiskopata. Ante Pavelić bi na to šeretski dobacio: "HOP!"
Elem, ovo dosad nisam napisao bez povoda, već zbog toga što mi se lako može dogoditi da zbog propitkivanja namjere umirovljenog katoličkog svećenika i publiciste don Ante Bakovića u pisanju djela "Hrvatski martirologij 20. stoljeća" nađem na nekoj javnoj lomači. Zbog zaključka da svećenik Baković (koji ističe odbojnost prema partizanima i antifašistima), upada u brojne kontradikcije i neistine, odnosno da svećenstvo u prošlome stoljeću nije teže stradalo od drugih kategorija građana, mogu dobiti etiketu veličatelja komunizma, zločina toga sustava i kletvu koja stiže protiv svakoga tko, po crkvenom ukusu, ne samo niječe zločine, nego ih još javno brani i opravdava, pa mi iz toga razloga neće pasti teško budem li zbog ovih riječi nosio bremenitu optužbu da sam žrtva političke mržnje i slijepe osvete. Jer, nisam!