Čitam službeni tekst žalbe nekadašnjeg Mladićevog obavještajca Zdravka Tolimira Sudskom vijeću Haškog tribunala, kojom optuženi odbija aparat za praćenje zdravstvenog stanja s obrazloženjem da "kao hrišćanin ne može dozvoliti da mu se na tijelo ugrađuju aparati s čipovima, jer to piše u Svetom pismu", da "Isus Hristos nije bio paranoik, da je znao u to vreme za čipove, pošto je najavio da će se u posljednje vrijeme pokušati s ugrađivanjem čipova na ruke ili čela ljudi", i da "to sve piše u poglavlju Otkrivanje Jovanovo, glava 13, reči 16 i 17, i glava 14, reči 9 i 10".
Spomenuti paragrafi Otkrivenja Jovanovog, posljednje knjige Svetog pisma - kako je general Tolimir to shvatio, nekoj vrsti obavještajne analize strateških ciljeva sotone - glase ovako: "I učini da se svima, malim i velikim, bogatima i siromašnima, slobodnima i robovima, udari žig na desnu ruku ili na čelo, i da niko ne može kupovati ni prodavati osim onoga koji ima žig, ime zveri ili broj imena njezina" (Otkr. 69, 16-17), odnosno "Ko se god klanja zveri i liku njezinom, i primi žig na čelo svoje ili na ruku svoju, piti će i on vina gneva Božjega, i biće mučen ognjem i sumporom pred anđelima svetim i pred jagnjetom". Još je, eto, prorok Ivan navijestio kako će nam snage Novog Svjetskog Poretka jednog dana ugrađivati čipove u podlaktice i kontrolirati naše umove preko globalne kompjutersko-informacijske mreže.
Čitajući tako "Podnesak sudu zbog oduzimanja sna i ugradnje čipova na tijelo optuženog", kako glasi službeni naslov Tolimirovog podneska, konačno sam shvatio. Već dvadesetak godina, pratili ste i sami, jedna od omiljenih tema kafanskih sociologa na Balkanu jest ona o neuobičajeno velikom broju psihijatara u izvršnoj vlasti. Moja je teorija, sada i empirijski dokazana podneskom generala Tolimira, da je to zbog efikasne kontrole nad obavještajnim službama.
Na Balkanu se, naime, dugo prakticirao posve neobičan način liječenja i socijalizacije poremećenih osoba. Lakši slučajevi su obično bili na kućnim terapijama i redovno pili šarene pilule, ozbiljniji slučajevi su hospitalizirani u specijaliziranim ustanovama otvorenog tipa, oni teži na zatvorenim odjelima psihijatrijskih klinika, dok su najteži i najozbiljniji bolesnici, posebno opasni po društvo, zapošljavani u obavještajnim službama.
Mi smo za to, kao uostalom mnogo štošta, saznali tek mnogo kasnije, kad su neki od njih pušteni kućama, pa tamo - valjda po preporuci liječnika - otvorili izliječene duše i stali zapisivati svoja opažanja, novinske tekstove, pjesme i geostrateške analize. Tek tad smo saznali kakvi su zapravo tipovi sjedili u kabinetima raznih obavještajnih i kontraobavještajnih službi i kakvi su nam pacijenti radili o glavama. I to doslovno.
Dragan Filipović, recimo, popularni "major Fića", nekadašnji oficir srpske Službe državne bezbjednosti, svoju je dušu olakšao na trista-četiristo stranica knjige "Anatomija globalističkog smrada", zanimljivom autoterapeutskom štivu o jevrejsko-bjelosvjetskoj uroti protiv bratskih naroda Srbije, Rusije i Kine, detaljno opisujući kako se komesari Novog Svjetskog Poretka i rabini New Agea bore protiv pravoslavne Srbije tehnikama nezavisne štampe, humanitarnog rada, trancendentalne meditacije i globalne kompjutersko-informacijske kontrole.
Nevjerojatno je upadljiva sličnost njegova rada s opusom hrvatskog vojnog obavještajca Davora Domazeta - popularnog "admirala Loše" - koji u knjigama "Klonovi dolaze" i "Gospodari kaosa" detaljno opisuje planove Svjetske Nadvlade i Gospodara Determiniranog Kaosa da zbrišu kršćansku civilizaciju i njihovu Bijelu vojsku Štovatelja Boga Stvoritelja, uspostave nadreligiju New Agea, ovladaju svjetskim zalihama pitke vode i, jasno, globalnom kompjutersko-informacijskom mrežom.
Ova će dva nasumce izabrana primjera, uz Tolimirov "Podnesak sudu zbog oduzimanja sna i ugradnje čipova na tijelo optuženog", bez sumnje dobiti svoja mjesta u svakoj antologiji medicinske literature: još od glasovite knjige "Denkwürdigkeiten eines Nervenkranken, Sjećanja jednog duševnog bolesnika" - u kojoj je Daniel P. Schreber prije stotinu godina čudesno detaljno ispovijedio svoj paranoidnom shizofrenijom pomračeni um, postavši najslavniji slučaj u povijesti psihoanalize - nije bilo tako uvjerljivo i autentično zapisane paranoje "iz prve ruke".
Primjeri majora Fiće, admirala Loše i generala Tolimira pokazuju kako je kod nas funkcionirao sustav zdravstvene zaštite, pa me strah i pomisliti što bi bilo kad bi takvima, recimo, bile povjerene visoke funkcije i planiranje složenih ratnih operacija. Već sutra Hrvati i Srbi zajedno bi bili mobilizirani u veličanstveni kršćansko-hrišćanski vojni savez - "katoličko-pravoslavnu galaksiju ljubavi", kako ga u uvodu svoje knjige naziva admiral Lošo - protiv "Coca-Cole", "McDonald'sa", "Microsofta", MTV-ja, Hollywooda, "Greenpeacea", "Amnesty Internationala", Facebooka i ostalih divizija sotone, New Agea i Novog Svjetskog Poretka.
Major Fića, admiral Lošo i general Tolimir, međutim, jesu bili na visokim funkcijama i planirali su složene ratne operacije: Dragan Filipović Fića bio je načelnik Obavještajne uprave u Resoru državne bezbjednosti i drugi čovjek Službe, dok je Davor Domazet Lošo kao ratni načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera Hrvatske vojske sudjelovao u planiranju operacija "Bljesak" i "Oluja", postavši kasnije i zamjenik načelnika GS, dakle drugi čovjek Hrvatske vojske.
Haški optuženik general Zdravko Tolimir, pak, bio je pomoćnik komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, izravno podređen generalu Ratku Mladiću, formacijski dakle i on "drugi čovjek". Čovjeku kojemu se, kad ne popije pilule, javlja lično Isus Krist, prije petnaestak godina javljao se Radovan Karadžić, s ponešto manje kršćanskim porukama, poput one o zauzimanju Srebrenice ili organiziranju lova na srebreničke civile.
Zato valjda general Tolimir zna sve o "udaranju žigova" i "mučenju ognjem i sumporom" iz Otkrivenja Jovanovog, knjige poznatije pod naslovom Apokalipsa: njegov je žig i potpis, na primjer, i na izvještaju načelniku Glavnog štaba VRS od 21. jula 1995, tjedan nakon apokalipse u Srebrenici, u kojemu predlaže da se na kolone izbjeglica i uporišta Armije BiH u Žepi udari "ognjem i sumporom", ili točnije - kako piše u njegovom izvještaju - "da se to obavi korišćenjem hemijskog oružja".
"Kemijski Tolimir", kako ga odmila zovu u Haagu, ne citira pri tom cijelu 69. glavu Otkrivenja Jovanovog, jer bi u tom slučaju morao jednako obavještajno - "tako piše u Svetom pismu" - analizirati i stihove neposredno prije onih na koje se u svom podnesku poziva, u kojima se istoj onoj zvijeri što ljudima udara žigove "dade vlast da djeluje četrdeset dva mjeseca" (Otkr. 69, 5). Pa bi - molim, njegovim psihijatrijsko-bezbjednosnim metodama, ne mojim - došao do neugodnih obavještajnih saznanja da je prorok Jovan mislio na Vojsku Republike Srpske, koja je "ognjem i sumporom" po Bosni "djelovala" - gle čuda - četrdeset dva mjeseca.
Zdravko Tolimir, međutim, ni Otkrivenje Jovanovo nije čitao od početka, a kamoli cijelo Sveto pismo. Da jest, našao bi osamstotinak stranica prije, na samom početku Biblije, u drugoj Mojsijevoj knjizi, Knjizi izlaska, kratku jednu krnju rečenicu, koja kaže otprilike, citiram po sjećanju - "Ne ubij".
Bit će da je to zato što general Tolimir nema vremena za čitanje, jer - poput kolega majora Fiće i admirala Loše - intenzivno olakšava dušu pisanjem. Za razliku od njih, međutim, general Tolimir ne piše geostrateške analize protokola bjelosvjetskih mudraca, već se posvetio - poeziji. U posljednjem broju "Svetotrojičnika", glasila srpske pravoslavne parohije Svete trojice iz susjednog Rotterdama, izašla je tako njegova autoterapeutska pjesma "Pričešće", u kojoj razigrano analizira svoju opsesiju ognjem, mačem i krvlju: "Spali i grijehe moje ognjem svojim, ispuni me radošću, Gospode Hriste, jer Tebe jedinog se, Gospode, bojim, i daj nam krvi svoje prečiste!"
Srećom, u Haagu za takve slučajeve imaju specijalizirano osoblje, dobro obučene ljude s bogatim iskustvom u liječenju duševnih smetnji. Generalu Tolimiru, recimo, dvadeset četiri sata na raspolaganju je njegov osobni terapeut, ugledni psihijatar i bioenergetičar iz Beograda, koji je razvio specijalni "David wellbeing program", uz pomoć takozvanog harmonizera bioenergije - metalnog privjeska koji "pomaže u čišćenju i otvaranju čakri".
Osim, naravno, ako Sveto pismo izričito ne zabranjuje da se "hrišćanima na tijelo ugrađuju aparati sa čipovima".