Strah od drugog, drugačijeg i nepoznatog jedna je od rijetkih stvari po kojima se Bosna i Hercegovina ne razlikuje puno od bilo koje druge zemlje.
Manje utješna činjenica je to što mi svoju bojazan od promjena i novina njegujemo tako predano da smo i sebe i druge gotovo ubijedli da su nam predrasude i strahovi prednost, a nikako mana.
U to da Sarajlije jedu malu djecu za doručak čvrsto vjeruju svi van prostora ograđenog Kozjom ćuprijom i Rimskim mostom. Ovo ubjeđenje dijele i oni zvanično nepismeni kojima pasoš još nikada nije zatrebao u životu, ali i oni što su nakon stečenih univerzitetskih diploma okusili malo asfalta svjetskih metropola. Svi, bez izuzetka, misle da nema nikakve potrebe da tu spoznaju o Sarajevu i njenim žiteljima potkrijepe iskustvima stečenim tokom jednodnevnog izleta u glavnom gradu BiH. Jer da provedu jedan u ovoj čaršiji, čuli bi da se i u sarajevskim bolnicama nijedna usluga ne može olako dobiti bez poznaničkih i rodbinskih veza ili bez koverte napunjene novčanicama što krupnijih apoena. Valuta je nebitna, baš kao što nije bitno ni ime onog kome je usluga prijeko potrebna. Tokom boravka u prijestonici vidjeli bi da su u njoj u vrijeme doručka najveće gužve oko pekara jer su njihovi cjenovnici jedino prihvatljivi velikoj većini stanovnika. Od taksiste bi mogli saznati da se izdavanje urbanističke saglasnosti za gradnju kuće čeka mjesecima. To što taj papir čeka Bošnjak, ne znači apsolutno ništa zaposlenim u administraciji sarajevskih opština koji famozni dokument ne završavaju, nego ga drže na sigurnom - pod saksijom sa cvijećem!
Slična je priča i sa opravdanim i neopravdanim strahovima Sarajlija od Banjaluke. Računaju da ulicama najvećeg grada boljeg dijela BiH (što je smiješan odgovor na primjedbe da je RS zapravo samo manji entitet) jedino za Srbe teku med i mlijeko. Ove svoje iluzije podupiru činjenicom da ovaj grad, baš kao da je porodica a ne administrativni centar, ima svoju krsnu slavu. Još kad se na Baščaršiji sjete da su i zgradu Vlade RS u Banjaluci, u kojoj ministruju i Hrvati i Bošnjaci, na njenom otvaranju osveštali pravoslavni sveštenici, ne može ih onda ni sami Bog ubijediti da u ovoj krajiškoj čaršiji nije sve onako kakvim se predstavlja. Da ih je samo malo manje strah od "njih tamo" pa da se zapute preko Vlašića, saznali bi mnogo toga što bi bar poljuljalo njihove predrasude. Otkrili bi da se i u Banjaluci, bez jake štele, ne može naći ni mentor za izradu diplomskog rada na fakultetu. Sve da se i stotinu puta Srbin! Isti je slučaj i sa dobijanjem posla u javnoj upravi. Ako nemate moćno političko zaleđe, uzalud vam je što ste kršteni prije rata i što pravoslavne hramove posjećujete i kada u njima nema televizijskih kamera.
Matrica po kojoj Banjaluka i Sarajevo, kao simboli srpskog i bošnjačkog političkog centra, mogu biti samo smrtni neprijatelji, dominiraće sve dok se budemo dičili time što ne mrdamo dalje iz svoje avlije. Besmislena prepucavanja ko je napredniji a ko otvoreniji trajaće sve dok budemo licemjerni kao što smo danas. Kukamo što nam vize ne dopuštaju da putujemo po bijelom svijetu, a ne znamo šta se dešava izvan ograde našeg dvorišta. Možda je baš preko te ograde jedan vremešni Sarajlija, kao nesretna manjina, izložen salvama komšijinih uvreda u kojima dominira poređenje sa Radovanom Karadžićem. Ili je jedna Prijedorčanka, takođe manjina i takođe u poznim godinama, napadanuta pa onda obaviještena da joj slijedi klanje čim padne mrak. Nijedna ova priča nije izmišljena baš kao što se ni u jednoj od njih nije pojavio neki pozitivac iz većine da stane u zaštitu ugroženih ili da makar glasno negoduje. Normalne reakcije u ovom i u svim drugim sličnim slučajevima neće ni biti sve dok nas ne zanima niko i ništa što nije naša slika i prilika. I sve dok i samu naznaku neke promjene budemo doživljavali kao vađenje zdravog zuba.
Ako optimisti još stanuju u BiH i ako još vjeruju da se mi možemo mijenjati nabolje, valja ih podsjetiti s koliko je muke nedavno provedeno i završeno preseljavanje tridesetak romskih porodica iz Butmira kod Sarajeva. Iako su im sagrađeni novi stanovi, oko 180 Roma mjesecima je odbijalo da napuste svoje barakice sklepane od drveta i kartona. Njihov otpor prema promjeni bio je toliko jak da su bili spremni i vlastitu djecu baciti u požar koji su podmetnuli da bi progutao kartonske ostatke njihovog dotadašanjeg života u Butmiru. Nek i rođena djeca gore samo da se ne napuštaju straćare i da se ne ide u bolje domove jer će im u komšiluku biti sunarodnjaci s kojima su godinama u svađi!
Romi nisu samo naša najbrojnija nacionalna manjina, oni su i naše najbolje ogledalo. Odnos konstitutivnih naroda prema romskoj populaciji u BiH ne razlikuje se od odnosa kojeg svijet ima prema svima nama i našoj državi. Kako nerijekti od nas sa gađenjem i s visine gledaju na romsku djecu dok prose po tramvajima i ulicama, tako i na nas gleda napredni ostatak svijeta. Od Roma očekujemo da se asimiliraju i prilagode našim standardima, a ignorišemo zahtjeve Brisela da nas neće prihvatiti prije nego što se i sami više posvetimo vlastitoj "higijeni". Ne pomažu uvjeravanja da promjenama možemo samo dobiti, mi se kao hipnotisani držimo svojih "baraka". Samo da ih ne počnemo opet spaljivati.