Nekako su nam u isto vrijeme iz svijeta došle dvije samo naizgled različite vijesti. Jedna kaže da je Vatikan oprostio Karlu Marxu zbog njegove čuvene izjave da je "religija opijum za narod", a druga da je Crkva oštro kritizirala književnog nobelovca, Portugalca Joséa Saramaga u povodu njegove nove knjige "Kain" i izjave o "Bibliji" kao "katalogu okrutnosti i svega najgoreg u ljudskoj prirodi".
I da je to sve?! Još nam u ušima zvuči ne tako davni "oprost" Vatikana i Johnu Lenonu zbog izjave da su "Beatlesi" poznatiji od Isusa... I sve bi to bilo bizarno i smiješno da ne otkriva duboko ukorijenjenu totalitarnu svijest, koja i dalje ima potrebu (sreća, ne i egzekutivnu moć!) presuđivati suvremenicima i praštati pokojnicima daleko iza njihove smrti i nakon što ta gesta ne znači ništa osim priznanje Crkve da je griješila. No, to "griješila" u Crkvi je, u totalitarnoj svijesti je moguće tek kao naknadna pamet. A aktualna kritička misao u njoj i o njoj nešto je što ona progoni i anatemizira kao neoprostiv grijeh "protiv dogme" ili kao prerano kukurijekanje tamo nekakvih de Lubaca, Chardina, Congara, Künga i sl. kao da nije riječ o najumnijim ljudima Crkve prošloga stoljeća.
Totalitarna svijest je samozaljubljena u svoju poziciju vlasti i ne trpi kritiku i neposluh. No, stoga rado potiče, kao Vatikan ovih dana, otpadništvo kod drugih. Tako Vatikan najavljuje apostolsku konstituciju kojom širom otvara ulazna vrata otpadnicima iz anglikanizma, makar pritom bili i oženjeni svećenici. U svojim redovima, međutim, o tome nije spreman ni čuti pomisao o tome, a kamoli argumente za njega.
Pa u čemu su problemi? - pita se manje upućen čovjek. Tko je i što Crkva da u svijet mišljenja intervenira na takav način da jučer zamjera, a danas prašta - Marxu, Lenonu, bilo kome?! Da onda izigrava uvrijeđenost, a sada velikodušno praštanje? Hoće li za pedesetak godina praštati i Saramagu ono što mu sad zamjera? Zar Bogu ili vjeri smeta mišljenje nekoga tko kaže da je vjera "opijum za narod"? Zar nije? Ili da su "Beatlesi" poznatiji od Isusa? Zar nisu? I kakve to veze ima s Isusom i zar bi to Isusu i upola smetalo kao što smeta Vatikanu? I dalje - zar "Biblija" doista nije knjiga nad knjigama, i vrhunska književnost? Zar nije time i katalog svih ljudskih zala? A zašto bi bila drukčija od svijeta u kojemu je stoljećima nastajala? Kao i Shakespeare ili Dostojevski? Ili Andrić? Zar to "Bibliji" smeta da pritom bude i knjiga vrhunskih literarnih, kao i moralnih ili bilo kojih (ako baš netko hoće!) vrijednosti? Smeta li to "Pjesmi nad pjesmama" ili "Jobu" da budu vrhunska djela? Smeta li "Knjizi mudrosti" ili "Psalmima" da budu vrhunska djela? Ili, drukčije, koliko bi ona bila manje vrijedna knjiga bez Kaina, Onana, Sodome i Gomore, grijeha sinova Jakovljevih, Davidova grijeha, Jude...
Tko hoće bolji svijet mora ga graditi, a ne osporavati njegovo ružno lice! I to još u njegovoj umjetničkoj realizaciji!? Zar su "Biblija", "Ilijada", Dante, Shakespeare, Dostojevski ili Andrić "krivi" za svjetove koje nam "povijesno" ili literarno donose?
Saramago je Crkvi bio problem i s romanom "Evanđelje po Isusu Kristu". On je problem svakoj totalitarnoj svijesti jer piše djela koja su, uz ostalo, i žestoka kritika sljepila razuma. "Mi smo razumna bića, ali se ne ponašamo razumno", kaže on, žestoko se kritički obrušavajući na Crkvu koja tvrdi da "je ovaj svijet dolina suza", ali i na papu koji "nikada ne govori o Bogu"!
A njegov problem nije nimalo drukčiji od problema koji je svojom kožom živjela i svojom krvlju ispisala ovogodišnja nobelovka, Njemica rumunjskog porijekla, Herta Müller. Živeći u totalitarizmu Ceausescuove Rumunjske, imala je formalno isti, premda egzistencijalno daleko teži problem, samo zato što se drznula odbiti suradnju s policijom, odbila prakticirati ideološku vjeru. Njezin osjećaj slobode, osobni talent i savjest važniji su joj bili od svih imperativa totalitarne svijesti koja je u ime svoje ograničenosti i krajnje banalnih interesa u stanju manipulirati i Bogom i vjerom i stvarnim ili izmišljenim svetinjama. Pa čak i mrtvima (kao sad Vatikan Marxom ili Lenonom): "dva dana nakon što se objesila, Lola je bila isključena iz Partije i ispisana s fakulteta." (Remen, prozor, orah i uže)
Sačuvati autonomiju savjesti i uvide razuma pred diktatom totalitarnog je iznimno zahtjevno, ali je časno, zbog općeg progona, zbog anatemiziranja neistomišljenika ("anathema sit"), reći zajedno sa Simone Weil: "Ja ostajem na strani svih stvari koje ne mogu ući u Crkvu, koje u Crkvi, toj univerzalnoj kući prihvaćanja, ne mogu pronaći nikakvo prihvaćanje na temelju tih dviju malih riječi." Riječi koje u Crkvi još žive - anathema sit!
Naravno, Crkvu "vrijeđaju" (ovo je sad frekventna riječ!) Saramago ili "kapljica sperme" više "nego ocean krvi" ili opća socijalna bijeda. Islamske krugove "vrijeđa" Rushdiejevo pisanje o seksualnim frustracijama islama, ali ne i krvavi sukob sunita i šiita. Komunistički totalitarizam "vrijeđaju" oni koji pokušavaju pobjeći iz njega, ali ne i opći teror straha što ga proizvodi u svom tobožnjem egalitarizmu. A svi skupa zapravo uzgajaju laž i licemjerje i terorom nas uvjeravaju u našu sreću, zadovoljstvo i opće dobro. I sve to u ime nekakvog Boga ili tobože viših vrijednosti i interesa. Makar to pritom užasno vrijeđalo (njihov termin!) i ponižavalo čak i zdrav razum!