Taman kad potisnemo slike smrskanog auta, stakla, krvi i neutješne porodice, uslijede nove, još strašnije slike, žrtve sve brojnije i mlađe, tragedije veće.
Posljednje slike došle su sa puta M-17, koji je zadnjih godina sve češće mjesto teških saobraćajnih nesreća sa tragičnim ishodima. Posljednja nesreća, nadomak Žepča, duboko je potresla BiH i sve do kojih je stigla vijest o pogibiji devetoro ljudi. Među žrtvama je i četvoro djece.
Tragedija koja nije zabilježena u posljednjih pet i po godina još je bolnija i tragičnija zbog činjenice da je poginulo devet najužih članova porodice. Ostatak porodice zauvijek je zavijen u crno.
Istog dana dvadesetpetogodišnji mladić poginuo je prolazeći kombijem preko pružnog prelaza - na njega je naletio putnički voz...
Iako su saobraćajne nesreće mahom uzrokovane ljudskom krivicom, zajednica, jednostavno, mora da se osjeća krivom za stihijsku smrt u saobraćaju i preuzme dio odgovornosti na sebe.
Naime, podatak da je samo na području koje pokriva Centar javne bezbjednosti Banjaluka u posljednjih devet godina u saobraćaju poginulo 73 ljudi alarmantan je i poteže pitanje bezbjednosti i efikasnosti.
S druge strane, pak, analize saobraćajnih nesreća jasno pokazuju da propise ne poštuju ni pješaci, ni biciklisti, motociklisti, niti vozači. Dakle, opet propust zajednice.
Naravno da je dobro, bitno i pohvalno što je usvojen novi Zakon o bezbjednosti saobraćaja BiH. Ali, šta sa sviješću građana? Tu na scenu bi trebalo da stupe sve obrazovne institucije, koje neće sporadično napominjati o važnosti bezbjednog kretanja i saobraćaja, nego će o tome govoriti redovno, bez prestanka, jer je očito i sasvim jasno da se to mora raditi. Osvijestiti se moraju svi - od roditelja i učitelja, instruktora i članova komisija za polaganja vozačkog ispita, pa sve do saobraćajne policije.
Jer, činjenica je da je broj žrtava na bh. cestama daleko veći od broja žrtava koje odnesu teške, neizlječive i zarazne bolesti. Te žrtve često ne može spasiti ni savremena medicina, ali na broj žrtava u saobraćaju se može uticati. I mora. Da li će to značiti više saobraćajne policije, signalizacije, bolji putevi, veće kontrole ili stroži kriteriji? Neka odluče oni koji primaju platu za to. Jer, nije dovoljno reći `radimo na tome`. Težine nesreća, broj ljudskih žrtava, tuga i bol koji ostaju zauvijek traže nadljudski napor i angažman svih resursa da toga više ne bude.
Zajednica nam to duguje...