Hrvatski istoričar Dušan Bilandžić zaintrigirao je javnost u regionu svojom novom knjigom "Tito i raspad druge Jugoslavije", u kojoj je osnovna teza da su nekadašnji komunistički čelnici još od početka šezdesetih godina prošlog vijeka pripremali ustavni teren za raspad zajedničke države SFRJ.
Čitajući dijelove koji su se prvo pojavili u dnevnoj štampi može se primijetiti dosta sličnih situacija i promišljanja kao i u današnjoj BiH, oko koje se već dvadeset godina vodi sa većim ili manjim intenzitetom dijalog o opstanku ili raspadu države kojom u samoj suštini nijedan od tri konstitutivna naroda nije potpuno zadovoljan.
Svoju teoriju Bilandžić potkrepljuje dokazima sa niza sastanaka kojima je prisustvovao i razgovorima koje je vodio sa tadašnjim neprikosnovenim autoritetima Josipom Brozom Titom, Edvardom Kardeljom, Vladimirom Bakarićem, Aleksandrom Rankovićem, Veljkom Vlahovićem i ostalim revolucionarima koji su usmjeravali procese kako ustrojiti i kakvu ima budućnost zajednica šest republika.
Kao ključni period analizirao je politička trvenja koja su prethodila donošenju Ustava iz 1974. godine, a čiji je osnovni smisao bio da omogući tadašnjim republikama pravo na osamostaljenje, a to je bio i osnov za konačan razlaz početkom devedesetih godina.
"Svi smo mislili da je Tito najzagriženiji Jugosloven, a on se u stvari već petnaestak godina nakon svršetka Drugog svjetskog rata pomirio sa propašću Jugoslavije, dok su Kardelj i Bakarić gotovo javno govorili o raspadu i to u vrijeme dok je Jugoslavija izgledala politički stabilna, dok nije bilo štrajkova i demonstracija, dok se privredni rast takmičio sa japanskim", objašnjava Bilandžić, tvrdeći da Tita zapravo i nije zanimala Jugoslavija, jer je on bio istovremeno komunistički revolucionar i bespogovorni vladar, monarh bez krune, te mu je bilo sasvim svejedno razvija li on socijalizam u sklopu balkanske konfederacije ili avnojevske zajednice.
Te činjenice su bili svjesni republički i partijski funkcioneri u Beogradu, pa su više-manje javno i govorili da srpsko pitanje u Jugoslaviji nije riješeno jer su kao narod rascjepkani u više republika, što je dodatno uvjeravalo Tita da ta država gotovo nema budućnost.
On to ilustruje razgovorom Tita i Svetozara Vukmanovića Tempa 1978. godine, na kojem je Tito nedvosmisleno rekao da "Jugoslavije više nema, kao što nema ni Partije, i da svi treba da počnu da se privikavaju na te nove okolnosti".
Drugo, citira Tita sa jednog partijskog plenuma, na kojem on tvrdi da je Jugoslavija pred raspadom jer se "republike ni o čemu ne mogu dogovoriti". Zvuči li ovo poznato?
Kao ključnu okolnost zbog koje se Jugoslavija nije raspala nakon Ustava iz 1974. godine, već je bila "tranzitna država", kako ju je volio nazvati Kardelj, Bilandžić nalazi u ondašnjim istorijskim okolnostima koje to nisu dozvoljavale, a prije svega u činjenici da tadašnji lider Sovjetskog Saveza Brežnjev nije htio ni čuti da Jugoslavija ili neki njeni dijelovi pređu na stranu zapada, te da su se čekale nove međunarodne okolnosti, gdje je raspad postao realna opcija. Rušenje Berlinskog zida, odnosno slom blokovske podjele svijeta, bio je taj okidač. Zvuči li i ovo poznato?
Samo ovi fragmenti gotovo da su dovoljni da se povuče paralela sa današnjim političkim procesima u BiH i da se izvedu konkretni zaključci. Prvi je da se BiH za sada nalazi u kontrolisanoj fazi unutrašnje disolucije, a da dva entiteta i deset kantona na okupu drži splet međunarodnih okolnosti koje još nisu takve da potvrde faktičko stanje. A to stanje je takvo da je gotovo nezamislivo da se dva entiteta mogu dogovoriti o bilo čemu bez spoljne intervencije, tačnije pritiska članica Savjeta za implementaciju mira.
Potpuni izostanak unutrašnjeg dijaloga, dogovora ili spremnosti na kompromis dodatno je proširen i opterećen potpuno opravdanim nezadovoljstvom koje Hrvati osjećaju u Federaciji. Politika zvaničnog Sarajeva zacrtana famoznom platformom koju je osmislio SDP otvoreno praktikuje preglasavanje i majorizaciju Hrvata i ima za cilj njihovo čišćenje prvo iz entitetskih institucija, što bi dugoročno gledano trebalo da se odrazi i na "stanje na terenu", tačnije da ubrza odlazak mlađe populacije sa tih područja. Stratezi Zlatka Lagumdžije u tu svoju računicu već su ukalkulisali i ulazak Hrvatske u Evropsku uniju vjerovatno iduće godine. Savez sa minornim strankama sa hrvatskim predznakom, poput ustašoidnog HSP-a, prividno zadovoljava nekakvu ustavnu formu.
Potpuno ignorisanje kritika koje godinama dolaze iz Republike Srpske za ispolitizovan rad takozvanih državnih institucija koje su skrpljene nakaradnom dogradnjom Dejtonskog mirovnog sporazuma dodatno produbljuju neslaganja i nezadovoljstvo kod Srba. Treba li nabrajati primjere koji su očigledni kroz rad Suda i Tužilaštva, koji imaju potpuno jednostran pristup istraživanju i procesuiranju ratnih zločina. Ili možda Uprave za indirektno oporezivanje, gdje se očito provodi brutalna zloupotreba zajedničkog računa sa kojeg, kako god okreneš, uvijek fali novca za Republiku Srpsku. Platformaška vlast danas gotovo da ismijava zahtjev za vraćanje više od 30 miliona KM.
Ne radi se ovdje o nečijoj stranačkoj promociji, kupljenju izbornih poena ili nacionalističkoj retorici, kako se uglavnom iz Sarajeva odgovara svima koji otvoreno govore o raspadu BiH, već o realnom političkom procesu koji se odvija. Pitanje je samo koliko će taj proces trajati - deset, dvadeset ili trideset godina. I nikakva prijetnja sankcijama ili kaznama, kako su u Briselu formulisali formulu za održivu državu, ili čak otvoreno zazivanje sukoba, koje se u posljednje vrijeme često zna provlačiti kroz sarajevske medije, ne može trajno zaustaviti taj proces, ali ga može ubrzavati ili usporavati.
Ako su jugoslovenske republike, koje su imale jedinstvenu Komunističku partiju, Tita i blokovsku podjelu svijeta kao tri jake kopče koje su je držale na okupu skoro pedeset godina, periodično ulazile i izlazile iz unutrašnjih trvenja jer se nisu mogle ni o čemu dogovoriti, onda je teško povjerovati da je BiH sa ovakvim stepenom unutrašnjeg dogovora dugoročno održiv projekat bez obzira na to koliko ga zagovarali Vašington i Brisel.
Zbog toga glavna i dobitna karta politike koja treba da se usmjerava iz Banjaluke i Mostara je vrijeme. Njega treba pametno i uporno trošiti na podastiranje činjenica o očiglednoj neravnopravnosti u politici unitarizacije koju pokušavaju nametnuti iz Sarajeva. Vremenom će doći i nove okolnosti sa ili bez referenduma.