Ne pisati o Sarajevo film festivalu (SFF) u ovoj sedmici bilo bi neozbiljno. Nije dovoljno reći da je sa sto osamdeset filmova i šest stotina akreditiranih novinara ovo najveća regionalna filmska smotra. SFF je mnogo više od toga.
Ali ne u kulturološkom, političkom, umjetničkom koliko u medijskom kao novocivilizacijskom smislu.
On je jedini bosanskohercegovački primjer uspostavljene i uspješno funkcionirane medijske stvarnosti. Moć savremenog filma da konstituira stvarnost, a ne da je podražava, idealizira, kritizira, popravlja ili uljepšava, na ovom festivalu se iz godine u godinu potvrđuje.
Funkcionirajući na principu potpune umjetničke autonomnosti kao filmske stvarnosti ovaj festival je u izuzetno složenom vremenu, prilikama bremenitim brojnim kolektivističkim i narcističkim predrasudama i povijesnim uslovljenostima, naprosto uspio da se otrgne od domaće, bosanskohercegovačke stvarnosti, svih njenih pratećih negativnosti i aktualnih opterećenja.
Time je učinjen bitan iskorak u odnosu na proteklo vrijeme kada je neka vrsta ideološkoga vela u filmu bila implicitna ili čak obavezna.
Najdominantniji odnos festivala prema društvenoj stvarnosti je teritorijalni. Festival nastoji da bude, i u tome uspijeva, katalizator i promotor šireg regionalnog filmskog stvaralaštva. Zato tu svi kvalitetni autori, budući da je to jedini kriterij, imaju mjesto.
Stoga na SFF političari nisu face, skoro da tu nisu ni prisutni, ne okupiraju fotoreportere, čak suprotno od toga, kao da se naprosto i kriju od jednog tako glamuroznog internacionalnog događaja.
Uistinu, festival kvalitetom programa i sastavom gostiju nadilazi ne samo lokalne političare već i grad Sarajevo, pa i samu državu, a da o novozasnovanim sličnim festivalskim projektima u državi i ne govorimo.
On u ovom trenutku, u četrnaestoj godini odvijanja, ima samo sarajevski šarm i šmek, a sve ostalo je nadnacionalno. Na taj način je SFF osvojio i uspostavio svoju posebnu stvarnost. On je postao tako moćna, priznata i značajna činjenica da joj se drugi nastoje saobraziti. I tu počinju problemi.
U sredini nenavikloj da sama o sebi sudi, a takva je bosanskohercegovačka, posebno sarajevska, veliki uspjeh donosi i velike probleme.
U pravilu se od određenih pojedinaca, grupacija ili umjetničko-ideoloških struktura, dakle sa sasvim različitim povodima i namjerama, pažnja javnosti u pravilu nastoji usmjeriti s filma i festivala na bizarne događaje, koji bi, kao, trebalo da zasjene festival.
Ove godine je to priča o nanošenju neke plastificirane zelene mase na trotoare ulica oko udarnih prostora odvijanja festivala.
Ta zelena boja trotoara, a pored zelene još se u svijetu za istu svrhu koristi crvena, najednom je postala predmet sumnjičenja i lokalnih stranačkih nadmetanja u svjetlu skorih izbora. Zelena boja se špekulativno počela povezivati valjda sa islamom (mada to niko eksplicitno ne tvrdi) s određenom političkom strankom, a u hrvatskim elektronskim medijima je čak povezivana sa iz komunizma čuvenom zelenom transverzalom.
Najednom je festival trebao da bude kriv što je boja trave zelena. Ova usputna epizoda niti je i niti ima razloga za to da naškodi festivalu, ali je demonstrirala svu raskoš naše inferiornosti.
Prije mjesec dana ranije niko se nije javio da prozove kantonalne vlasti zbog nedostatka stila i zbog rugla koje od grada čine kada su prilikom rekonstrukcije ulica oko prostora odvijanja festivala asfaltirali i same trotoare.
Time su naprosto hemizirali centar grada, jer je isparavanje ogromne količine svježe postavljenog asfalta pri visokim temperaturama neprihvatljivo, i sad i ubuduće. A da ne govorimo o tome da su ti asfaltirani trotoari kao namjerno grbavi.
Nije ostala neprimijećena pozitivna korelacija između uređenja kolnika i trotoara centra grada i festivalskih prostora. Volio bih da je to svjesna pomoć društva festivalskom ugođaju sračunata na uljepšavanje grada, no slučajna koincidencija, ili, naprosto, odraz moći dijela sarajevskog lobija koji stoji iza cijelog filmskog zbivanja.
Bilo šta da je od toga istinito moramo zaključiti da je Sarajevo na putu da SFF postane njegov novi brend. Da li će se to i desiti, zavisi od ljudi koje vode festival, na čiji kontinuitet kvaliteta možemo računati, ali više od političara koji vode grad. Sarajevo u svijetu nije prisutno po dobrim i lijepim informacijama. Jedno lično iskustvo.
Kada sam prije nekoliko godina na Floridi ćaskao s prosječnim američkim visokoobrazovanim bračnim parom, osvjedočio sam se, a vjerujem da i mnogi drugi iz Bosne imaju slična iskustva, da više znaju o Sarajevu već o Bosni. I pored minulog rata, te okončanja tog rata mirovnim ugovorom u njihovoj državi, oni za Bosnu i Hercegovinu jednostavno nisu bili čuli.
Spomen Sarajeva je podražavao njihove uši, znali su za Sarajevski atentat i za cijelo područje su vezivali Vladu Divca i Tonija Kukoča. Ništa više.
Kakav rat, kakav genocid. Prosječan čovjek zna ono što interesuje medije, a to je u naše doba prije svega film i čitav spektar bizarnosti koje prate njegove aktere. Holivudizacija svijeta je na djelu. Uputimo joj i našu dobrodošlicu, bez obzira šta ona značila!