Sve u ovoj zemlji s vremenom se preokrenulo u iznenađenje i sve je u svakom trenutku moglo postati suprotnost onomu što se činilo da je. Ovo nije istakao ni visoki predstavnik, a ni bilo koji drugi zvaničnik ni Evropske unije, a ni ostalih centara svetske moći. Ovo je zapravo Andrićeva šifra ili kod razumevanja ove zemlje iz njegovog remek-dela "Travnička hronika", obaveznog štiva svakog koji se želi ozbiljno baviti pitanjem Bosne i Hercegovine, a i regiona.
U tom delu velikog književnika su i uzroci i posledice, a i rešenja, uzimajući u obzir prirodu odnosa ljudi na ovom području. Pre nego što se neko uputi na njujorški Ist river trebalo bi da krene literarnom dolinom Lašve. I pre nego što bi govorio o pojednostavljenim terminima kao što su nacionalizmi, mogao bi da brižljivo pročita izveštaje francuskog i austrijskog konzula, koje pre dvesta godina niko ni u Parizu ni u Beču nije detaljno pročitao.
Pre nekoliko dana u Travniku je obeleženo 200 godina od dolaska prvog austrijskog diplomate u ove krajeve. Današnja austrijska republika u ono vreme bila je samo deo velikog srednjoevropskog multietničkog carstva, pa bi zato opravdano mogli očekivati da u ovom događaju pored austrijskog učestvuju i ambasadori Češke, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, Srbije, Slovenije... Svih zemalja koje su nastale na zgarištu "crno-žute" monarhije... Ako je prvi austrijski konzul bio Nemac Mitterer, drugi je sigurno bio ili Hrvat ili Slovenac, možda Srbin. Zvao se Pavlič ili Pavlić. Za prvog austrijskog konzula dolazak u Travnik nije bio ni lak ni jednostavan, a detalje možete ponovo analizirati u "Travničkoj hronici". Vreme i istorijski okvir događanja otkriva uspoređenja sa današnjicom. Posle haosa u ovim krajevima tadašnja međunarodna zajednica odlučila je u Berlinu ovlastiti Austriju da njene multietničke oružane snage krenu preko Save. Sve ostalo je poznato.
Podsećanje na prošlost nužno je da se ne krene pogrešnim pravcima. Bosna i Hercegovina, posle iskustava prošlog veka i istorijskim korenima, mora jednom zauvek zaboraviti iluzije Titovog vremena, koje nije imalo veze sa demokratijom i njenim osnovnim postulatima zaštite ljudskih i nacionalnih prava i sloboda. Kada visoki predstavnik u Vašingtonu i Njujorku ističe nacionalizam kao osnovu svih problema, a i opravdanje za upravljanje ovom zemljom, zaboravlja najbitnije, a to je da može Bosna i Hercegovina funkcionisati samo ako u njoj nikome neće biti tesno. Okvir i poluge funkcionisanja takve države mogu se ostvariti samo ravnopravnim dogovorom tri konstitutivna naroda. Ako Slovaku ovo nije jasno, onda se postavlja pitanje razumevanja vlastite istorije i temeljnih uzroka raspada multinacionalnih država u poslednoj deceniji prošlog stoleća. A i razlike u načinu tog raspada.
Stabilnost i prosperitet Bosne i Hercegovine i regiona temelje se baš na razrešenju nacionalnih pitanja. Dijalogom, a ne konfliktom. Ured visokog predstavnika ozvaničen je u Dejtonu pod pretpostavkom konflikata. I kao takav, naravno po birokratskoj logici, od toga i živi. I kao takvog vreme ga je prevazišlo. Ni građani ni narodi ove zemlje ne žele belaja, a ni balkansko krčmarenje. A ni diktatorsko gušenje sloboda demokratskog društva. Pogotovo ne pod maskom funkcionalnosti prodavanja magle centralizovane države. Jer pod tom maskom buknuo je rat i krvavi raspad SFRJ, koja je nažalost i dan-danas nekima idol sređivanja Bosne i Hercegovine.
Vreme OHR-a je prošlo. Dolazi vreme normalnosti i evropskih standarda, koje mogu predstavnici država članica Unije podsticati samo podržavajući dijalog onih političkih i intelektualnih snaga Bosne i Hercegovine koje su svesne svoje vlastite realnosti i vlastitih mogućnosti. Ovo je ključ za Andrićev kod.