A Koča Popović? Koča je završio švicarski licej i Sorbonne, bio je slikar, pisac, kritičar, u Španjolskoj je u borbi dobio oficirski čin, a zatim pobijedio je nadmoćne njemačke trupe na Sutjesci - osim Pattona teško se sjetiti savezničkog zapovjednika koji je bio sposoban da se nosi s Wehrmachtom bez izrazite premoći snaga. Kao general-lajtnant Koča je u Parizu na konferenciji gdje je trebalo pridobiti zapadnu vojnu elitu za pomoć protiv Staljina od kojega se Tito odvojio, bio stoga socijalno i drukčije ravnopravan ili superioran.
Savršeno je poslužio Titu, koji ga je postavio za potpredsjednika Republike kad je smijenio Rankovića jer mu je bio potreban "srpski balans". A pritom, Koča uopće nije imao dobro mišljenje o Titu - smatrao ga je primitivnim diktatorom, ali ga je poštovao kao nenadmašnog političkog operativca i Tito je bio savršeno svjestan da mu može u potpunosti vjerovati... Koča mu je na Sutjesci spasio život, ali ni to kao ni njegova naobrazba i šarm nisu Tita nikad naveli da mu zavidi, ili da se osjeća ugroženim, inferiornim jer, naprosto - nije to bio!
Ivu Lolu Ribara Tito je odabrao za predstavnika avnojske vlade kod Saveznika. Lola je također završio licej i studij prava, skijao u Švicarskoj, kretao se u beogradskom visokom društvu jer mu je otac bio predsjednik Narodne skupštine. Ali, bio je teška komunjara, fanatični šef SKOJ-a (u ratu istodobno su poginuli on, brat mu, majka i vjerenica). Zauzeo je s Vickom Krstulovićem Dalmaciju, te simultano prevodio Deakinu s engleskog kad je ovaj držao govor narodu u oslobođenom Splitu. Kad je poginuo bio je praktično treći ili četvrti čovjek u Titovom rukovodstvu, a imao je - 27 godina!
Olga Ninčić još je živa - ta fina gospođa koja je služila Titu kao prevoditeljica u Caserti prilikom njegova sudbonosnog prvog susreta s Churchillom, kći je kći ministra vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, koji je neko vrijeme predsjedao Ligom naroda (a poslije rata nije mu palo na um da se vrati u zemlju). Kako su Churchill i ostali britanski dužnosnici percipirali Tita? Winston ga je doživio kao prilično sirova čovjeka bez manira, pritom ordinarnog komunista, ali s ovakvom ekipom Tito je i u njegovim očima zadobio poštovanje. Osim Velebita i Ninčićke tu je bio brigadir, pisac i član parlamenta Fitzroy MacLean, pripadnik najvišeg plemstva, potomak škotskih kraljeva, koji mu je pjevao hvalospjeve, a pomoglo je, naravno, i to što je Tito raspolagao vojnom silom koja će 1945. biti znatno većom od francuske ili poljske! A nitko mu je nije dao. Dakle, kakve možemo iz toga izvući pouke za današnju situaciju? Najvažniji je lider, a kakav je vidiš prvo po tome tko su mu suradnici.
I što sad? Pa ja mislim - sve, brate, ispočetka. Mora se pojaviti neki novi vođa, vođa za ovo novo vrijeme, ne neka preslika iz razdoblja totalitarizma
U Hrvatskoj, primjerice, imamo sad socijaldemokratsku vladu kojoj je na čelu jedan potpuno neozbiljan rošav momak, koji kad istupi na televiziji melje nepodnošljive gluposti i svaki čas nešto kaže ili poduzme što njegove ministre ispuni grozom i očajanjem. No, još gori od lidera ti su njegovi suradnici. U doba prošle, hadezeovske vlade koja je ostala iza premijera Sanadera kojega su strpali u buturu kao prostog lupeža zbog neznatnog djelića novca što je za njegove vladavine usfalio u državnoj blagajni, mislili smo da Hrvatska ne može iznjedriti gore ministre od onih koji su se pribijali uz nasljednicu Jadranku Kosor. Pokazalo se da su to bili državnici rišeljeovskog formata u odnosu na bulumentu koju je novi premijer okupio - potegao je u Vladu gradonačelnike najmanjih selendri Zagorja i Prigorja, ljude bez ikakve stručnosti, kvaliteta i biografije, gomilu beskarakternih tipova koji privatno o svom šefu govore sve najgore, uključujući i to da nije sasvim normalan, ali se ne suprotstavljaju nijednoj njegovoj katastrofalnoj odluci, nastojeći preživjeti kao tim, svjesni da takvi kakvi su mogu živjeti jedino od politike.
Što je najgore, kod konkurencije stvari ne stoje puno bolje. Ima tamo nekoliko likova koji obećavaju, ali obećavali su i socijaldemokrati dok su bili u opoziciji - u opoziciji je lako obećavati, no najbliži suradnik šefa nacionalističkog HDZ-a, inače bivšega policajca bez ikakva političkog iskustva, također je policajac, također bez ikakva političkog iskustva. Proslavio se time što je obranio prepisanu magistarsku radnju, punu ponovljenih tipfelera, a kad su ga zbog toga prijatelji stali ismijavati, u šali im je navodno rekao: "Pa nisam ja kriv, nego ovaj kojem sam za to platio!" Možda to nije istina, a uostalom, svejedno je - magisterij je obranjen na policijskoj školi koju sveučilišna zajednica uopće ne priznaje jer se tu izučava neka napredna znanost pendrečenja i uhođenja, ili nešto slično, a lik o kojemu je riječ, uostalom, ima tolike mane da mu ova uopće neće kvariti biografiju.
I što sad? Pa ja mislim - sve, brate, ispočetka. Mora se pojaviti neki novi vođa, vođa za ovo novo vrijeme, ne neka preslika iz razdoblja totalitarizma, nego neki ultraliberalni, kapitalistički revolucionar… Povjesničari nas uvjeravaju da se lider uvijek pojavi kad god se zaista ukaže potreba, kad nastane politički vakuum pa ga neka nova supstancija odmah ispuni… Ufajmo se, dakle, u tu dijalektiku.