Sjećate li se Trećeg čovjeka? To je, naravno, Orson Welles, koji je imao tu nezgodnu tendenciju da proguta svaki lik koji igra, pa čim pomisliš na Falstaffa, sjetiš se Orsona kako gura drobinu kroz elizabetinske slamove, a kad vidiš nekog novinskog tajkuna, umjesto na Williama Randolpha Hearsta, koji je izumio pretjerivanje u plasmanu novinskih vijesti i politički reket sto godina prije Pukija, opet reminisciraš Orsona u ulogama mladog i starog građanina Kanea...
No, Treći čovjek, prije nego ga je pojeo Orson, bio je književni lik krasne novele Grahama Greena, inače ruskog špijuna u britanskoj tajnoj službi, kojeg nikad nisu javno prokazali kao jednog od Philbijevih ljudi, iako mu je bio najbliži suradnik i ovaj ga je, kao ruski ilegalni rezident u MI6, slao u Španjolsku da pomaže NKVD-u. Greene je bio kriptokomunist kao i `petorka s Cambridgea`, ali kad je taj špijunski ring pao i glavni protagonisti zbrisali u Moskvu, Graham je ostao.
Otfikarili su ga, ali nisu dirali. Postao je književnik oko kojeg su upućeni obilazili u velikom luku, kao što je i on izbjegavao klubove gdje se okuplja stara ekipa engleskih udbaša. Poput kolege Anthonyja Blunta, koji je dotjerao do kuratora kraljičine zbirke slika, afirmirao se na profesionalnom polju i ondje zakopao prošlost.
`Treći čovjek` je genijalna knjižica, malo isfantazirana priča o okupiranom Beču, u kojem velike sile pletu obavještajne mreže, kroz koje se provlače sitnije ribe poput Harryja Limea, svačijeg dostavljača i švercera penicilina. Ima Green još špijunskih romana, ali nijedan nije tako dobar, niti je genijalni režiser Carol Reed koji je ovu storiju filmovao - i uvalio onu citru, koja ti uvijek svira u glavi ako si ikada čuo tu gnjilu melodiju - stvorio nešto podjednako fenomenalno (osim, možda, špijunske drame `The Man in Between`, koji se događa u okupiranom Berlinu, a glavni junak zove se Ivo).
Meni je jedino žao što se svi ti geniji nisu pozabavili glavnom pozornicom hladnoratovske špijunaže četrdesetih godina - Rim je tada bio glavna scena, a najveća zvijezda, dvostruki špijun Vatikana i Udbe Krunoslav Draganović, pomoćnik sarajevskog biskupa, koji je u inozemstvo prebacio Pavelića, a zatim ga odao `našima`, da bi ga u Buenos Airesu ustrijelio jedan rimski četnik, crnogorski emigrant, suradnik SID-a (jugoslavenske inozemne tajne službe), koji je na samrtnoj postelji, ispovijedivši se i vrativši u okrilje Pravoslavne crkve, izdiktirao memoare što su prije nekoliko godina nezapaženo publicirani u Podgorici.
No, sad sam odlutao od Trećeg čovjeka, od povoda i od Beča, a htio sam, zapravo, zabilježiti da je moj stari drugar s deska `Vjesnikove` vanjskopolitičke rubrike Hidajet Biščević postao `regionalni koordinator` Pakta za stabilnost i pomoćnik šefa Pakta Erharda Buseka, jednog mutnog austrijskog političkog epizodista, koji je ispao iz vrha vladajuće Volkspartei i skrasio se u diplomaciji, gdje je najveće uspjehe postigao na Balkanu - uvijek bi tu dolazio u ničim izazvane misije, javno davao alarmantne izjave, a u kuloarima obećanja, da se, uz odgovarajuće zalaganje, sve može riješiti na najbolji način.
Nikad nisam razumio koju političku poziciju, osim svoje, promovira Erhad Busek, a i taj pakt, koji je nastao od bivše Srednjoeuropske inicijative, čijem sam osnutku nazočio, u anatomiji europske politike vidim kao njeno slijepo crijevo - ne može biti da je to nešto jako važno ako je osnovano u Villachu, i to uz moje istaknuto sudjelovanje. Inicijativom su isprva dominirali korumpirani Craxijevi italijanski socijalisti, a kad su oni završili u ćuzi, razni njemački i austrijski specijalisti, od našeg Boda Hombacha do pomalo suvišnog Erharda, koji je napisao mnoštvo knjiga i dobio počasne doktorate većine srednjeuropskih sveučilišta, pa i sam postao rektor u Salzburgu, toj, kako je govorio moj pokojni prijatelj Vladimir Cvitan, `slikovitoj austrijskoj varoši s konjskim drekom na ulicama`.
Kako će Hidi ići s Busekom? Nadam se bolje nego s njegovim prvim diplomatskim šefom, Josipom Vrhovcem, koji ga je otjerao s mjesta šefa Kabineta nakon mjesec dana, pošto mu se nije sviđalo njegovo drukanje za Homeinijeve `trećesvjetske revolucionare` i slične ideološke egzegeze nesvrstanosti, barem ne toliko koliko su se Tuđmanu sviđali Hidini beskonačni, nerazumljivi članci o Miloševićevoj politici, što su se čitali kao `Bespuća uzvraćaju udarac`.
Hido se sjajno spojio s Franjom kad se deklarirao kao `musliman s veliko H` i u Europskom domu u Zagrebu javno zagovarao podjelu Bosne, u čemu je i pomagao kao posrednik kod Izetbegovića (što svjedoči dr Ivo Komšić). To ga je odvelo u diplomaciju, gdje je bio Granićev doglavnik, pa se upoznao s ambicioznim Sanaderom, dok je ovaj u istoj kući tavorio u doba svoje nemilosti. Dogurao je do ambasadora u Ankari i Moskvi, odakle ga je deložirala Račanova garnitura, pa je dao otkaz u Ministarstvu i zaposlio se kod uglednog Putinova oligarha Stefana Vlahovića, kojemu će poslije kod Mesića izraditi počasni konzulat u Kalinjingradu.
Hido je uvijek imao tu avanturističku crtu - kad smo skupa došli u `Start` kao mladi novinari, ja sam optirao za sjedeći stav urednika, a on odmah iskoristio priliku da ode kao reporter u iračko-iranski rat, pa se nekim čunom prebacio na otočić usred Bab-el-Mandeba i snimio zapaljenu rafineriju u Koramšaru...
U JNA je bio izviđač, cure su padale na njega, mislim da je počistio ove glavnije novinarke iz naše generacije, skupa smo participirali u kontrakulturi i njenim opijatima - ne, nije on bio nikakav neiživljeni štreber, uštogljen poput dobroga Mate i, došavši do vrhunca u vanjskim poslovima - a Sanader se, navodno, više oslanjao na njega nego na Kolindu - smjelo je kročio naprijed jer - što? Više, zapravo, ne može napredovati, pošto nije političar da postane ministar, a na Zapadu, čini se, ne bi nigdje dobio agreman jer tamošnje vlade mnogo više od naše smeta činjenica da je radio za Ruse - makar taj Rus bio nekakav kremaljski Hrvat koji prodaje pileće batake na veliko, te stanuje u istoj `visotki` u kojoj je stanovao Josif Đugašvili.
Tako je Hidi zapravo najpametnije da s Busekom ode u Beč busekovati, što uopće nije loša pozicija - eto, čovjek koji je bio pomoćnik Busekova prethodnika Hombacha, bivši makedonski ministar vanjskih poslova i direktor WAZ-a za Balkan Srđan Kerim, postao je upravo `predsednik sveta`, predsjedavajući Generalne skupštine UN - onaj koji daje riječ Bushu - a i sam je u cijelu avanturu pošao iz ovih skromnih prilika, pošto je u svoje doba bio zamjenik našega Bude, Budisava - Leke Lončara, kojega bi sigurno glumio Orson da je Reed snimio film o Draganoviću.