Prije neki dan prisustvovao sam u jednoj kafani čudnoj sceni. Ušao je neki čovjek i kazao gazdi, s kojim se izgleda poznaje, da je naređenje kako mora staviti na zid neveliku papirnu državnu zastavu, inače će biti kažnjen, te mu je dodao pomenuti papir. Upitao sam dotičnog ko je to naredio, na što mi je ovaj oštro uzvratio da se ne petljam. I otišao.
Taj događaj postavlja brojne nedoumice. Kao prvo, da li je tačno da je neko to naredio? Izgleda da potrčko radi za opštinu Novo Sarajevo, na čijem je čelu načelnik Nedžad Koldžo. Da li je ta budalasta naredba došla od ovog načelnika? Podrazumijeva se da se u državnim ustanovama javno ističu državni simboli, što je regulisano i nekim zakonom, ali kako se može narediti vlasniku privatnog kafića da izvjesi u svojoj sali zastavu, da bude patriota? Moguće da je neko odštampao te zastavice i tutnuo opštini za neku lovu, što je očigledan primjer korupcije.
Osnovno pitanje je da li neko ima pravo da ne bude patriota? Tu ne treba brkati patriotizam s poštovanjem državnih zakona i obilježja, jer biti patriota je emotivno pitanje, a u emocije se država nema šta miješati. Naravno da je normalno da stanovnik jedne zemlje bude u potpunosti okrenut toj državi jer mu je uglavnom i mjesto rođenja i mjesto življenja. Što ima slučajeva u svijetu da separatisti ne mogu da smisle državu u kojoj žive pitanje je političko, kao što Baski ne podnose Španiju u kojoj provode cijeli svoj život. Takvih primjera ima dosta, kao i što mnogo građana Bosne i Hercegovine ne voli državu u kojoj dišu vazduh. Ponavljam da se mora napraviti distinkcija između poštivanja državnih zakona, što je za svakog stanovnika obaveza, inače bi se zemlja pretvorila u anarhiju, i voljenja, odnosno nevoljenja zemlje u kojoj se živi. Privrženost rodnoj grudi je normalna, ali oni koji ne žele da budu u njenom okrilju uglavnom su politički motivisani. Može to biti čudno, ali oni imaju pravo da ne vole. Mislim da griješe Srbi u Republici Srpskoj što smatraju da su oni patriote Srbije, a mogu biti ovoj državi privrženi samo po nacionalnoj pripadnosti, a ne i državnoj. Sve dok se u Evropi ne pomjere granice, a neizvjesno je kada će. Dakle, smatram sasvim normalnim da izvjestan broj građana RS ne podnosi Bosnu i Hercegovinu. Ali to nikako ne smije značiti da ne poštuju zakone te države. Isto tako kao što i naši Hrvati čeznu za državom Hrvatskom, a da tamo nikada nisu ni kročili. Sve je to emotivna veza jer se može voljeti i na daljinu, i nepoznato.
Naša vlast tjera svoje državljane da na razne načine vole državu, odnosno da je ne vole. Tu dolazi do emotivnog sukoba, a tu već racio ništa ne pomaže. I onda imamo u Federaciji BiH, pretežno među Bošnjacima, takmičenje ko je veći patriota. Naslušao sam se ovih poratnih godina mnogobrojnih patriota kako veličaju svoj doprinos državi, a sve kako bi se dodvorili vladajućim strankama. I onda nije čudno što je među određenim intelektualcima popularna sentenca: "Patriotizam je pribježište za hulje".
Čitam ispovijest Jusufa Mulića, rektora Sarajevskog univerziteta, pred smrt, kako se hvali da je tokom rata u inostranstvu propagirao istinu o Bosni i Hercegovini. A taj bivši rektor prvo se u ratu sakrio kod katoličkih svećenika, a onda kukavički zdimio vani. I sada se hvali kako je veliki patriota.
Imamo našu veliku emigraciju, pa kada navrate ovdje za vrijeme godišnjih odmora, ubiše se dokazivajući kako ne prestaju biti vjerni patrioti. Ukoliko nisu obični lažljivci, onda zamjenjuju patriotizam za emotivno i nostalgično vezanje za bivše svoje stanište. Dođe mi da mnogima u našoj dijaspori doviknem: "Nemojte nam pomagati i nemojte nas voljeti, samo nam nemojte svojom politikom još više život komplikovati". Ima u Americi, u Čikagu, nekakav Kongres bošnjačkih intelektualaca, kojem ni Alija Izetbegović nije bio dovoljno radikalan, pa su ga nepojamno kritikovali. Oni su bili veći patrioti nego iko u Bosni i Hercegovini.
Očigledno da je patriotizam roba koja se može veoma dobro unovčiti. Samo grakći da si patriota, odmah će te mediji uzeti u tretman, pohvaliti tvoje opredjeljenje, pa ti je put u karijeri mnogo lakši. Isto tako i kod onih u Republici Srpskoj koji viču da ne mogu podnijeti BiH, odmah im se kod Milorada Dodika otvaraju vrata.
Prisustvujemo jednoj patetici vezanoj za domovinu. Umjesto da svoj uspjeh vežemo za svoj rad i svoje znanje, pokušavamo trgovinom otadžbinom domoći se boljih pozicija. A šta se može kada se i naši vodeći ljudi parolama i vikom penju u hijerarhiji, umjesto radom i stvaralaštvom.