*** Obožavam ljeto. Bijele haljine, bijele cipelice, šeširići, parfemi... Mladost na ulicama naljepša je ljeti. Pa zagrljeni parovi, klinci i klinceze, svakodnevni desanti dječijih kolica u sred grada, u parkovima, gole nogice u fontanama. Mokri siperci i benkice. Mrlje od čokolade, mrlje od sladoleda, pa mrvice kokica, svježih kifli i kuhanog kukuruza. Vrijedni prvi zubići.
Na sve strane stižu umjetnici, glumci, slikari, pjesnici, muzičari, vajari.., otvaraju se izložbe, počinju likovne kolonije, spremaju se festivali, počinju takmičenja u sportovima na vodi. Plivanje! Koncerti. Dolaze ljudi.
Dolaze prijatelji. Dojučerašnje Sarajlije, Mostarci, Tuzlaci, dojučerašnji Banjalučani, dolaze u svoje gradove da se u mirisu lipa iz aleja svoje mladosti prisjete na sve ono što su i ljeta i ljudi bili u njihovim i našim, zauvijek izgubljenim životima. Ostarili smo, udebljali se, osijedili, umorili.., sve je drugačije osim osmijeha i zagrljaja, u kojima se istopi, iščili svo to nepodijeljeno vrijeme iz crne rupe odvojenosti i sve se nekako vrati na staro. Ljeto ugrije još topla sjećanja, bliža srcu.., pa se i krv ugrije. Proključa od emocija.
Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske prati ritam srca svog grada, priređujući velike izložbe u dane velikih i ponovnih, ali i novih, budućih susreta. Milena Pavlović Barili (1909-1945), koja je za svojih svega 36 godina, produžila liniju života na dlanu svjetske likovne baštine, iz muzeja Njujorka, Vašingtona, Pariza, Rima, Venecije, Beograda.., iz svog rodnog Požarevca, stigla je konačno i u Banja Luku. Posljednjeg junskog dana kroz hiljadu kvadrata izložbenih salona, za prva dva sata od otvorenja izložbe, prošetalo je najmanje hiljadu ushićenih posjetilaca. I, dva s razlogom ponosna ministra –- ministar prosvjete i kulture Republike Srpske, Anton Kasipović i ministar kulture Srbije, Predrag Marković. Nakon svečanog protokola, dva ministra sjeli su na klupu ispred Muzeja. I tako se dogodila još jedna ljetna, velika i ljudska priča. Dok je ljubičasta svjetlost obasjavala njeno ime, Milena, na pročelju Muzeja, dva ministra spajali su obale dalekog vremena i dva vijeka, a Banja Luka je bila tako, tako otmjena kulturna prijestonica. Na ponos svima!
***
Imale smo svega sat vremena za susret. Džana i ja. I sve je stalo u tih 360 sekundi. Sve bivše, ali i ono što bismo zajedno željele da uradimo na jesen. U zimu, svejedno. Džana je završila i Pravni fakultet i Psihologiju. Živi u Dizeldorfu. Ona, koja je uvijek prštala od energije, rasprštala se i u tom velikom gradu. Osvojila je nove prijatelje Nijemce pričajući im o svom Ivi Andriću i o svojoj "Na Drini ćupriji". Donijela im knjige. Lako je pronaći velikog Nobelovca na policama njemačkih biblioteka. Andrić je svjetska literatura. Džana i njene kolege osmislili su čitav program Andriću u čast. Ona, pored svih svojih talenata i znanja, i divno slika.
Pokazuje mi fotografije još mokrih ulja - nekoliko triptiha„- ćuprije, i nevjerovatan portret Lotike. "Jel'de da je ista", pita me Džana, iako obje znamo da niko osim Ive nikada nije vidio Lotiku. I njenu crvenu ukovrčanu kosu. "Moja Lotika neće biti samo slika, ona priča glavnu priču, vodi kroz roman u monologu, koji sprema moja prijateljica Njemica", priča Džana i pokazuje prvi, radni print buduće pozivnice... Slušam je i ne vjerujem. Simpatično mi je što kaže da „će pozivnicu "drukati" u 500 primjeraka, jer ona i ne primjećuje da njemačkom riječju najavljuje skorašnje drukanje, tj. štampanje. I, meni sve to, u jednom trenu postaje tako blisko, da sam ponosna na jednu Banjalučanku, tako uspješnu i tako impresionirajuće nadahnutu intelektualku, priznatu u jednom Dizeldorfu. Džana se evo, prije mene, upisala u temelje Andrić grada... Hvala joj.
***
A onda dolazi Hajdi. Iz Finske. Turku, grad u kojem po tuđoj volji, a svojoj nevolji, živi od 1995. je evropska prijestonica kulture 2011. godine. Već šest mjeseci šalje mi meilove i SMS-ove o fenomenalnim kulturnim događajima, jer zna koliko to meni znači i koliko me sve to ohrabruje, ne bi li i njen i moj grad jednog dana postao zvanična prijestonica kulture. Hajdi i u Turkuu navija za svoj grad. Kaže mi da su svi programi štampani na obrascima koji su dizajnirani kao recept za lijek! Kultura kao lijek. Na recept! "Fenomenalno", kažem ja, "to ćemo im ukrasti". Buduća logistika!
U Turkuu se rodila Karita Matila, jedna od najimpresivnijih svjetskih operskih zvijezda. Još od prvog ponovnog dolaska u svoj grad i u moj zagrljaj, Hajdi mi donosi Karitine CD-ove. U Finskoj se rodio i veliki Alvar Alto, jedan od najpoznatijih arhitekata i dizajnera 20. vijeka. Sve to dijelim sa mojom prijateljicom, dok pričamo pričamo, šetajući po sjećanjima zajedničkog djetinjstva. "Pričaj mi, pričaj mi"... govori moja prijateljica. I ja pričam...
"Da si došla nekoliko dana ranije, bile bismo zajedno na koncertu "Lajbaha", na Kastelu", kažem , a ona će: "Jel'de Sina i dalje vjeruje da Banja Luka može da bude Njujork?" "Znamo se iz grada", šalim se, i naravno potvrđujem da je naš drug Siniša Tomić ove godine doveo i "Lajbah" i "Hladno pivo" i "Let 3" i da se ni nakon 30 godina "urbanog aktivizma" nije umorio... Zna Hajdi i za "Simpl Majnds" i za "Lenija Krevica". U vrijeme tih Sininih koncerata, Banja Luka je bila za koplje bliže evropskoj prijestonici kulture nego njen Turku. "Ali, ništa nije slučajno", kažem - "na Kastel dolazi tvoja "Apokaliptika" i njihova "Sedma simfonija"!
Hajdi prati sve o njima, još od prvog nastupa. Eicca Toppinen, Paavo Lotjonen, Perttu Kivilaakso i Mikko Siren su zgodni mladi čelisti, obrazovani na prestižnoj helsinškoj muzičkoj akademiji "Sibelius". Država Finska ih promoviše kao svoje najvažnije ambasadore na svjetskoj kulturnoj sceni. Kad kažeš "Apokaliptika", kažeš "svjetski bend". Finska ima nešto više od 5 miliona stanovnika. Grad Turku je evropska prijestonica kulture do 31. decembra 2011. godine. Ima oko 200.000 stanovnika. Toliko ima i moja i Hajdikina Banja Luka. "Zna Sina šta radi", zaključujemo ona i ja.
Večeras, 4. jula dvije hiljade jedanaeste na Kastelu svira "Apokaliptika". Moja prijateljica, u ime svih nas reći će im - "Tervetuloa Banjalukaan! " (Dobrodošli u Banja Luku!) "Banjalukan kaupunki arvostaa huipputaitelijat. " (Ovo je grad koji cijeni vrhunske umjetnike.)
I tako će jedan Siniša i jedna Aida, od 1995. godine udaljeni preko dvije hiljade kilometara dokazati da je njihova Banja Luka veća od onog Njujorka. Zahvaljujući malim ljudinama!