Prosto, ljudski, mi dođe žao onog načelnika Foče i šefa novih socijalista Zdravka Krsmanovića kad vidim koliko ga razvlače, satraše gotovo svi federalni mediji posljednjih sedmica. Krsmanović je, eto, etiketiran kao zaštitnik lika i djela ratnih zločinaca, što mu dođe nešto kao doživotni sljedbenik Radovana Karadžića.
Gotovo da nema javne ličnosti iz Republike Srpske (osim Bojana Bajića, slučajnog predsjednika Naše stranke) kojoj nije prišivena takva ili slična etiketa, ali je fascinantno koliko se Krsmanović stvarno trudio zadnjih pet-šest godina da se dodvori upravo tom miljeu, postao njen politički mezimac i čovjek budućnosti koji je otvoreno priznao da je zarad "države spreman ukinuti entitete".
Koliko dugo je sarajevska medijska scena priželjkivala da se pojavi neko kao taj vizionar iz Foče koji će moći zajedno, rame uz rame sa Harisom Silajdžićem, u prvom redu, stisnuti ruku Džou Bajdenu a da ovaj bude potpuno siguran da ispred sebe ima dva političara koji se baš u svemu slažu. Zdravko i Haris. I sve bi bilo u najboljem redu, dobio bi možda Krsmanović i kakvu paricu iz budžeta nekog stranog nevladinog sektora da mu se nađe za plakate i spotove, koje bi uz dobar, drugarski popust vrtio po sarajevskim medijima iako na izbore izlazi samo u Republici Srpskoj, ali nema veze.
I sve bi bilo u redu da Krsmanović nije stvarno povjerovao u maglovitu priču koju godinama prodaje, te je pomislio da se može bez posljedica odužiti fočanskom SDS-u za podršku koju je imao u fajtu sa lokalnim SNSD-om i socijalistima, te je najveće opštinsko priznanje dodijelio senilnom profesoru Vojislavu - Voji Maksimoviću, ratnom ideologu koji se odavno preselio u svijet Nemanjića i u njemu juri Turke po Kosovu polju.
Šok i nevjerica zavladali su u Federaciji. Zar i Krsmanović, pitaju se mediji. Svi su oni isti, bagra genocidna, tješe jedni druge forumaši po portalima. I stvarno mi je žao tog Zdravka Krsmanovića kad vidim koliko se čovjek muči, izvinjava, pokušava da kaže da nije kriv, da nije on mogao da poništi odluku Skupštine opštine kojom gazduju odbornici SDS-a, da kad se gleda principijelno, kaže, optužnica protiv Maksimovića za ratne zločine, za bilo kakvu ideologiju, ili bilo šta drugo, ni u naznakama nije pokrenuta, a već 15 godina je prošlo od završetka rata. Principijelno gledajući, kaže Krsmanović, nije on nikad ni planirao da bude drugi Mirko Pejanović ili Desnica Radivojević, aludirajući na njihovu političku pripadnost kao anomaliju u ovom društvu zbog nacionalnosti i, eto, on ima taj svoj treći politički put koji će stvari staviti na pravo mjesto. Ali gotovo. Nema više. Krsmanović je prešao granicu i tu mu više nikakva priča ne pomaže.
Ova kratka priča o Krsmanoviću odlučno i odslikava čudno, neprirodno stanje u tom marginalnom opozicionom bloku koji se formira zadnjih mjeseci u Republici Srpskoj. Bloku od tri odsto.
Pored novih, Krsmanovićevih socijalista tu je i stranka Dragana Čavića, Demokratska partija, nastala od malobrojnog istrošenog SDS-ovog kadra, ojačana bivšim političarima iz PDP-a i DNS-a. U taj krug je uskočio i ogranak već spomenute Naše stranke iz Sarajeva, na čijem čelu u Republici Srpskoj se nalazi Damir Miljević, koji nikako da shvati da je politika ozbiljan, sistematičan, težak terenski posao, a ne samo salonska mikroanaliza ekonomskih kretanja u regiji, svijetu i šire.
Za ta ista tri postotka, samo sa potpuno drugim političkim bekgraundom, bore se i novoformirana stranka Dragana Kalinića, Savez za demokratsku Srpsku i ekspozitura naprednjaka Tome Nikolića.
Stvarno velika gužva se uhvatila ispod tog izbornog praga. Ali njihov osnovni problem nije što su male, bez infrastrukture i članstva, već prvenstveno što ništa ne nude, nikakav program, ništa konkretno. Svu svoju političku filozofiju svode na to kako su oni, eto, protiv aktuelne vlasti. I ništa više.
Sve te političke partije su jednokratni projekti koji uglavnom služe da zadovolje lične sujete svojih lidera. Osim te Naše stranke, koja u stvari vozi po nekom građanskom scenariju napisanom u sarajevskom nevladinom sektoru a koji je zapeo za oko oskarovcu Danisu Tanoviću. Ono što nikako da provalim kod te stranke je zašto bi prosječan građanin na primjer u Banjaluci baš glasao za Bojana Bajića? Zašto?
Nepoznati SDP-ov aktivista iz Rudog napravi projekat "vodenog ćire", dobije nešto oko 400.000 KM iz nekog evropskog fonda i za čitavo jedno ljeto skupi stotinak turista koje provesla po Drini. Prošlo jedno ljeto usidri "ćiru" u Rudom i dođe u Sarajevo po novu donaciju, kad tamo čeka ga "bosovo odijelo" i čitava stranka koju su napravili Danis Tanović i Dino Mustafić, samo im fali Srbin, pardon, Bajić za predsjednika. I tako, evo, već tri godine.
Čitav taj koncept, koliko shvatam, vrti se samo oko Tanovićevog "Oscara" za zaista dobar film "Ničija zemlja", što djeluje neozbiljno jer Tanović jeste dobar režiser, ali ne mora biti dobar i uspješan političar. Za sada su u Banjaluci u to ubijedili još samo Damira Miljevića sa plus-minus pet-šest članova, mada su im ambicije sasvim legitimne da uđu u parlament RS bar sa jednim poslanikom.
Koliko čovjek može odlijepiti od realnosti dokazuje novopostavljeni mlađahni lider "Tominih naprednjaka" Adam Šukalo, koji se vidi kao trećepozicioniranu stranku nakon izbora sa deset poslaničkih mandata. Nema šale sa naprednjacima. Smiješno. Toma Nikolić nije bio ni do Bijeljine stigao nakon izborne sjednice Skupštine a već mu je stranka popucala sa tendencijom daljeg raspada da je ni on više ne može skrpiti.
Već petnaest godina kako pratim sve poslijeratne izbore u BiH, čak sam za one druge 1998. godine gotovo sam prikupio, uredio i odštampao brošuru o svim strankama koje su se tada prijavile a koju su izdašno, priznajem, platili stranci. Bilo je na desetine stranaka i sve su imale programe, statute, priču o Titu i komunistima, kralju, Draži i četnicima, a novac je gotovo svakom ko je registrovao partiju dijelio OSCE, ali nisu imale glasače.
Po pravilu nikada značajno ništa nisu uradile, niti su realno mogle da urade takve stranke. Danas koriste gotovo isti šablon, samo su se izvori finansiranja promijenili. Stranci više ne daju baš tako lovu, pa ih je i puno manje.
I zbog toga me stvarno iznenađuju Dragan Čavić i Dragan Kalinić, nekada respektabilni politički igrači u BiH, koji su iz čiste dosade, sujete, inata, šta li, ušli u igru malih partija koje se potroše od izbora do izbora. No dobro, to je njihov izbor.
Možda se karte slože i jedna od pet pomenutih partija ipak izvuče kompenzacijski mandat za Narodnu skupštinu. A ako već moram kladio bih se na "stari" Kalinićev SDS. Jedini ima neki vidljiv cilj, a to je da otkine što više kadrova i glasača od SDS-a Mladena Bosića.
Demokrate oko Čavića su, kako se priča, uglavnom zaokupljene nekim virtuelnim unutrašnjim sukobom na "stare" i "mlade" snage, a sve je počelo valjda zbog pozicioniranja Gojka Savanovića u partiji. Krsmanović je sa novim socijalistima uspio do Bileće dobaciti sa Opštinskim odborom i tu stao. Oni koji su ga podržali na kongresu uglavnom su se poklonili Petru Đokiću s pričom da su bili zavedeni revolucionarnim idejama "druga Zdravka", te zatražili oprost i novu šansu na izbornoj listi. I tu se krug i zatvara. U tih tri odsto.