Dobri stari banjalučki grafit "Zajedno smo skupa" kao da dobija na uvjerljivosti ovih dana u apsurdnoj sapunici oko formiranja vlasti na državnom nivou.
Sjećam se kako je profesor Zdravko Grebo, prije rata u BiH, zajedno sa malom grupom urbane gerile "Zid" ispisivao grafite po zidovima sarajevskih zgrada sa porukom "Umrijećemo zajedno", kao ironični kontrapunkt zvaničnim javnim proklamacijama i zaklinjanjima vladajućih nacionalnih stranaka "živjećemo zajedno" upućenih preplašenom puku. Kao ono kad je Šarl de Gol, predsjednik Francuske, utješno rekao ambasadoru SSSR, na njegovu tvrdnju o nuklearnom uništenju za nuklearno uništenje: "Pa, dobro, gospodine ambasadore, umrijećemo zajedno!"
Ali, naš problem u BiH je kako živjeti zajedno? Na sastanku lidera parlamentarnih stranaka šestorke, dan prije Nove godine, a poslije petnaest mjeseci od izbora, dogovoren je "paket aranžman", koji obuhvata novi saziv Savjeta ministara, budžet za 2011. i 2012. godinu i nekoliko evropskih zakona za dobijanje kandidatskog statusa EU. Svaki zdrav razum se nakon ovoga mora zapitati: Zašto se moralo čekati ovoliko dugo na ovaj dogovor? Prijedlog ovakve raspodjele resora već je jednom bio na stolu pa je odbijen, dok je srpski član Predsjedništva BiH prije tri mjeseca drugoj dvojici članova predlagao budžet koji su oni tada odbili, isti ovaj koji je sada šestorka glatko prihvatila. Polovinu novog saziva Savjeta ministara BiH činiće ministri starog saziva, a stranke su zadržale gotovo iste resore. Zakoni koji su manje-više bili usaglašeni i mjesecima čekali usvajanje zbog jednog ili dva člana i principa, sada su ekspresno prihvaćeni, a sve blokade su odbačene. Je li po srijedi bila neka strateška konceptualna vizija, borba oko političkih principa ili pak najobičnija borba za fotelje? Spor oko raspodjele političke moći nikada nije samo gola borba za vlast, već uvijek otkriva dublju suštinu prirode politike i skrivene namjere učesnika političkog procesa.
Kažu da je Zlatko Lagumdžija prilikom jednog od svojih posljednjih boravaka u Banjaluci, još na početku ove krize, navodno rekao u užem krugu svojih sagovornika i poznanika, da odlazi da pravi Zapadnu Njemačku od FBiH, a vlasti RS ostavlja da žive u Istočnoj Njemačkoj, aludirajući na dva entiteta u BiH, koja su mu se priviđala kao dvije Njemačke iz vremena hladnog rata. Tako je podignuta nova "gvozdena zavjesa" kroz BiH, od Brčkog do Neuma, i započeo novi "hladni rat" između entiteta. Uloge su već podijeljene. FBiH se lažno predstavlja kao SR Njemačka, a doktori spina Republiku Srpsku predstavljaju kao DDR. Istina, Rusi traže naftu u RS, a Amerikanci u FBiH. Građani RS su protiv ulaska u NATO, a građani FBiH su bezuslovno za NATO. RS je za ulazak u Putinovu Evroazijsku uniju, a FBiH za EU. RS podržava Izrael, a političari iz FBiH podržavaju Palestinu. Rusija investira u RS, a Zapad i islamske zemlje, navodno u FBiH. Iako su ove paralele i usporedbe besmislene, one imaju određeni odjek u javnosti. Usporedba Republike Srpske sa Istočnom Njemačkom nije slučajna. Vjerovatno se kao i u njenom slučaju priželjkuje sličan kraj. Propast DDR i ujedinjenje Njemačke. Ali, nije Lagumdžija Helmut Kol, ni kancelar ni ujedinitelj. Dobro se na ovom mjestu sjetiti jedne slične istorijske zgode iz vremena postojanja dvije Njemačke, kada je Vinston Čerčil, više onako usput upitao kancelara SR Njemačke Konrada Adenauera: "Kako je sada u DDR?" Adenauer mu je odgovorio: "Mnogi su već postali komunisti, ali većina je ostala Nijemcima." Naprotiv, posljednja politička kriza dovela je do jačanja entiteta i samosvijesti nacionalnih političkih elita.
Tako smo mi problem poznat kao dilema "Buridanovog magarca" pretvorili u političku trilemu, stvorili od njega filozofiju življenja i izgradili ideologiju odbijanja i operativne politike koje nemilice uništavaju vrijeme i budućnost građana. Tako će biti sve dotle dok se političari ne drže Ustava i zakona BiH
U politički govor ušao je novi politički pojam - entitetizacija, nasuprot unitarizaciji, državizaciji i centralizaciji zemlje. Posljedica politike SDP BiH je entitetizacija BiH, odnosno, međusobno udaljavanje dva entiteta i njihovo zatvaranje u svoj ustavni prostor, kontra tavorenja zajedničkih državnih institucija. Pokazalo se da entiteti mogu uspješno supstituisati nedostatak države i ako im se otvori taj prostor, oni će to iskoristiti. Ipak, protekla kriza pokazala je da ni entiteti ne mogu bez države, u kontekstu ustavnog ugovornog odnosa i međunarodnog položaja zemlje. Politička kriza izazvana voluntarizmom jedne grupe političara, pokazala je još jednom nezaobilaznu vrijednost Dejtonskog mirovnog sporazuma, kome su se svi učesnici na kraju vratili. Dejton trijumfuje uvijek kad centrifugalne i centripetalne sile zaprijete da se nametnu odozgo ili izazovu disoluciju zemlje. Tada "ludačka košulja", kako neki zlurado zovu Dejtonski mirovni sporazum, postaje poželjan institucionalni okvir koji zauzdava i ograničava maksimalističke zahtjeve sve tri strane i primorava na nužan kompromis unutar sistema. Tako su propali pokušaji SDP BiH da obesmisli princip kolektivnog nacionalnog predstavljanja, ali i HDZ-a, da ne prizna princip izbornog rezultata. Dva HDZ-a su legitimisali kolektivno političko predstavljanje Hrvata kroz izborni rezultat dvije najveće hrvatske stranke. SDP BiH je legitimisao u omjeru ¼ političko predstavljanje naroda i građana, što je bio neki skriveni cilj ove smišljene operacije blokiranja sporazuma o formiranju vlasti. Ali, ova mala pobjeda SDP BiH može se na kraju pokazati kao Pirova pobjeda, jer će poslije svega Hrvati, sasvim sigurno tražiti promjenu Izbornog zakona BiH s ciljem institucionalne zaštite prava u državnim organima i novu izbornu jedinicu za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. RS je brojčano možda dobila manje, ali se politički legitimisala više. Jedina dobra stvar u svemu ovome je to što se međunarodna zajednica na državnom nivou nije miješala u pregovore stranaka niti vršila direktni pritisak na političke aktere, već je primjenjivala politički konsalting. Svaki izlazak jedne strane izvan dejtonskog ustavnog okvira u "bosanskom bermudskom trouglu", provocira nove izvandejtonske zahtjeve druge dvije strane. Takva politika samo produbljuje postojeće nepovjerenje i pojačava etničku distanca između naroda u BiH. Kada bi neko pozvao sve stanovnike BiH na besplatan ručak (iako takvog nema u ekonomiji), pod uslovom konsenzusa, trećina ljudi u BiH u startu bi bila protiv, druga nepovjerljiva trećina bi se pitala šta se krije iza takvog drskog čina, jer niko ovdje ne nudi džabanu bez neke loše, skrivene namjere, dok bi ona treća, gladna trećina, koja bi htjela jesti, neodlučno iščekivala stav druge dvje trećine. Najvjerovatnije da bi svi ostali bez ručka i gladni, jer se ne bi mogli dogovoriti. Tako smo mi problem poznat kao dilema "Buridanovog magarca", pretvorili u političku trilemu, stvorili od njega filozofiju življenja i izgradili ideologiju odbijanja i operativne politike, koje nemilice uništavaju vrijeme i budućnost građana. Tako će biti sve dotle dok se političari ne drže Ustava i zakona BiH, već se bave političkom gimnastikom i rekreativnom politikom, igrajući se države kao da je nižerazredni partitokratski klub "Rekreativo", stalno zazivajući "treće poluvrijeme" i produžetke.
(Autor je publicista)