Poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u hitnoj proceduri usvojili zakone za liberalizaciju viznog režima. I nije bilo tako teško. Sve trajalo nekoliko minuta. Građanima poslali pozitivnu poruku, Briselu signal, a sebi pohvale. Ipak, oni koji bi da putuju u zemlje Evropske unije neka ne žure u konzularna odjeljenja njihovih ambasada, jer će im još biti potrebni kilogrami papira, takse i garantna pisma.
Predsjedništvo BiH odlučilo da BiH preda aplikaciju za Akcioni plan za članstvo u NATO. Istog dana iz iste institucije upućeno pismo šefovima država zemalja članica UN-a za prijem BiH u nestalno članstvo Savjeta bezbjednosti u oktobru. Šef bh. diplomatije nije doputovao u zemlju već nekoliko mjesci - lobira za to isto članstvo. Ofanziva, reklo bi se.
Zašto onda imamo osjećaj da se sve oko nas ruši? Zbog visokih cijena na zelenoj pijaci? Zbog ljetnih temperatura koje podsjećaju na pješčane plaže koje su sve češće dio snova? Zbog sumornih TV dnevnika u kojima su vijest sa početka ovog teksta pročitane usput u petnaestom minutu, jer su prije toga išle one iz crne hronike - od saobraćajnih nesreća do privrednog kriminala?
Protekle smo sedmice čuli više negacija nego za cijelu ovu godinu. Govorilo se da se neće popustiti, da se neće odstupiti, da se neće promijeniti stav, pa da se neće otputovati ili neće prisustvovati... Ako bi se počelo razgovarati bar u potencijalu "hoćemo ako..." Možda bi tada i oni koji mogu samo da slušaju imali vizuju da se nešto kreće naprijed.
Ako bi se u BiH bar o nekoliko važnih pitanja postigao konsenzus da se nešto hoće, onda bi i nijenim posmatračima bilo lakše, iako bi more bilo isto tako daleko, zelena pijaca skupa, a temperatura visoka.
Četiri zakona za liberalizaciju viznog režima nisu put u Evropu za stanovnike BiH, ali su nagovještaj da taj put može postati realnost. Zbog toga nije važno da li je više zasluga za to bilo u Savjetu ministara BiH ili bh. parlamentu. Nije važno ni da li će neka stranka optužiti za prethodne opstrukcije nekog ministra ili grupu poslanika jer su opstrukcije prethodne, prošle su i uzalud je utvrđivati je li ih bilo i na kojoj strani. Negacija, odbijanje, nepovjerenje, podmetanje postali su sastavni dio društveno-političkog života u BiH, a prenijeli su se i u živote građana koji s ovom sferom nemaju mnogo dodira.
Patetična priča u suživotu i toleraniciji nije alternativa ovakvom stilu vođenja politike, osim ako nije zasnovana na iskrenosti. Da iskrenog odnosa u politici ne može biti potvrđuje i nauka koja se ovim bavi, ali političari bi morali znati kako da kreiraju atmosferu u kojoj djeluju. Ovo što su napravili u BiH je na nivou ekološke katastrofe i već se gušimo u otrovima koje proizvode. Od trovanja se možemo zaštititi sami. Potrebno je izolovati uzročnike. Zbog toga u ovom tekstu nije pomenuto nijedno ime, jer imenima se ovdje mijenja smisao inicijativama, zakonima, odlukama i opštoj atmosferi.