U pravoj poplavi mišljenja i nagađanja, vezano za tužbu BiH protiv Srbije i Crne Gore, lako je uočiti da je prisutno mnogo više politike nego prava. U jednim od sarajevskih dnevnih novina, komentator je ovih dana naveo i navodno stajalište predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, koji je "konstatirao da bi odbacivanje tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu otežalo poziciju Hrvatske".
Navodno je `Mesić iznio nadanje da će ishod tužbe biti pozitivan po BiH`. Komentator u tim dnevnim novinama još konstatuje `da je BiH pokretanjem tužbe protiv Srbije i Crne Gore stala u odbranu interesa i Hrvatske`.
Mislim potpuno suprotno. Naime, ukoliko Međunarodni krivični sud u Hagu izrekne bilo koju vrstu presude Srbiji i Crnoj Gori, sljedeći logičan korak vlasti u BiH (ma šta to značilo) je da istu takvu ili sličnu tužbu, što hitnije, podnese i protiv Hrvatske. Ni za koga ozbiljnog nije upitno, a o tome postoje mnogobrojni dokazi, počev od dokumenata u Haškom tribunalu, do memoara hrvatskih generala, a što je najtragičnije i stotina civilnih žrtava, da je vojska Hrvatske učestvovala u ratu u BiH i da su tragični rezultati te agresije ubijeni civili i razoreni gradovi. Podnošenjem tužbe protiv Hrvatske, BiH bi pokazala da su joj svi njeni građani isti, nezavisno od etničke pripadnosti, te mnogo važniji od interesa susjednih država ili dnevne politike.
Sve ovo otvara pitanje principijelnosti podnosilaca tužbe i različitog odnosa prema žrtvama, te različitih mjerila prema našim susjedima.
Istovremeno, ne vidim potrebu da bilo ko iz Republike Srpske sebi dodjeljuje ulogu `advokata` Srbije i Crne Gore u ovom sporu. Za žrtve u regionu, za proces pomirenja zaista je najvažnije da zločin i zločinci budu kažnjeni. Prema tome, sačekajmo potpuno mirno odluku Međunarodnog krivičnog suda i usput se zapitajmo da li će se i kada na optuženičkoj klupi naći i drugi krivac ili su možda za neke u ovoj zemlji zločini hrvatske vojske počinjeni u BiH `dobrodošli i prihvatljivi dio odbrane` naše zemlje od nas samih.