Otvorila se velika rasprava na portalu "Nezavisnih" o mojoj konstataciji da od Bosne nikad neće biti države te su se forumaši žestoko podijelili, Bošnjaci mi osporavaju pravo da o državi uopšte i govorim, jer sam kao Srbin dok su me, eto, Srbi i Hrvati svojski podržali.
Tako je izvjesni Elvir iz Njemačke jasno poručio da, kome se ova država ne sviđa, ima izbor da sebi potraži gdje će mu biti bolje, ljepše i ugodnije...
"Gdje možete otvoreno raditi protiv države, javno se desecima hiljada okupljati u znak podrške ratnim zločinima, odvajati od sirotinje i žrtava tih zločinaca novac za odbranu njihovih dželata. To možete samo u BiH i uz to još imati svoju vladu, koja vlada opljačkanim, otetim", bio je inspirativan Šišić.
Odgovor je dobio od anonimnog Srbina pitajući kakva je to država kad Bošnjaci sa strahom dolaze na Romaniju, a Srbi u Sarajevo.
"Ni vama, a ni nama ne treba ta Bosna. Što se tiče odlaska, može i ta solucija, ali osta fildžan država, jer će Hrvati dobiti svoj dio", bila je jedna od konstatacija na raspravi koju je efektno zaključio Tihomir, ustvrdivši kako je "mladima najbolje da odu na Novi Zeland a vama eto sve pa se je..."
Otvorila se i rasprava u parlamentu BiH o imenovanju Slave Kukića za mandatara kako bi ovaj pokušao skrpiti Savjet ministara, a sve to pratila takozvana državna televizija BHT.
Kako imam dovoljno godina pa se sjećam i sjednica Skupštine nekadašnje Republike BiH, tamo te devedest prve i druge, ama ništa se, baš ništa, u politici promijenilo nije. Samo su došle neke nove face, ali priča je ostala gotovo ista. Sve se vrti oko nacionalnih interesa Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Reče jedan od poslanika SDP-a iz Bihaća, imena nisu toliko ni bitno, kako je, eto, ona ponosna što u toj njenoj partiji ima i Hrvata, ali i Srba, mada, ona mora to javno priznati, više voli Hrvate od Srba, jer oni manje negiraju državu.
"Šta ću, ali je to tako i ne mogu se sad promijeniti", kaže ta Lagumdžijina multietnička nada, kojoj je odgovorio rječiti poslanik SNSD-a konstatacijom kako on sve voli, čak i nju koja njega baš i ne voli jer je Srbin, pa ko koga voli, nek voli, ali Slavo Kukić neće proći i gotovo...
Otvorili su sarajevski mediji temu šta političke partije očekuju od posjete Borisa Tadića, da bi Amir Zukić iz SDA kao iz topa ispalio kako se, prije svega, očekuje da Srbija, pazi sada, istinski prizna suverenitet države, ma šta to značilo...
Kao, Srbija već petnaest godina uporno negira državnost Bosne, jer njihovi predstavnici više borave u Banjaluci nego u Sarajevu, a zna se, kaže Zukić, gdje treba doći ako se istinski priznaje država. Samo u Sarajevo.
Iskreno, dosadi čovjeku da uvijek isto sluša ili čita kako se, eto, vodi specijalni rat protiv države, kako su svi Srbi i Hrvati, u stvari, strani komandosi programirani u Beogradu i Zagrebu da pronađu, identifikuju i unište svaki državotvorni element u institucijama Bosne. I tako iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, godinama.
I onda, kad se postavi logično, racionalno pitanje ima li ikakvu, minimalnu šansu za budućnost zajednica tri naroda podijeljenih u dva entiteta i deset kantona, odmah budete etiketirani kao nekakav separatista pred kojeg treba staviti jasan izbor - ako se nekom ne sviđa Bosna, može iz nje otići u Srbiju, ali ništa ne može ponijeti.
Zanimljiva je ta teorija o odlasku i nošenju koju je izvorno lansirao Stipe Mesić, koji je početkom devedesetih prošlog vijeka poručivao Srbima sa HDZ-ovih skupova da mogu otići iz Hrvatske, ali da će ponijeti zemlje onoliko koliko im ostane na opancima.
Danas to nije samo misao nekoliko forumaša po Internetu već jasan politički stav bošnjačkih partija i Islamske zajednice koji je utkan kao prioritetni nacionalni interes.
Na takvom odnosu prema Srbima i Hrvatima ne može se graditi uspješna država, zasnovana na ravnopravnosti već on predstavlja konstantnu politiku koja pokušava razbiti ustavne okvire koji još ograničavaju dominaciju jednog naroda.
To je najbolje pokazala rasprava vođena u parlamentu oko Slave Kukića, kada je jasno poručeno od bošnjačkih političkih partija da izbor Savjeta ministara, u stvari, koče "ustavna ograničenja", tačnije, entitetsko glasanje, jer mandatar ima obezbijeđenu prostu većinu.
Upravo zato je i Asim Sarajlić, zamjenik predsjednika SDA, javno pozvao Valentina Incka da se mora umiješati kako bi presjekao tu entitetsku omču nabačenu u Dejtonu državi oko vrata i koju Srbi stežu i otpuštaju po potrebi.
Nije teško pretpostaviti političke procese koji bi uslijedili kada bi na neki način bilo omogućeno zaobilaženje te institucionalne entitetske zaštite u bh. parlamentu. To bi bio put otvorenom preglasavanju, bez imalo političke korektnosti. U to uopšte ne treba sumnjati, a najbolji primjer je način na koji je formirana vlast u Federaciji.
Stoga, priča o partijama koje, kao, brane i vole državu na jednoj strani, te zlim, pokvarenim i separatistički raspoloženim Srbima i Hrvatima koji, kao, ruše tu istu državu na drugoj strani, predstavlja temelj na kojem je zasnivana platformaška politika SDP-a i SDA.
Razlika od prethodnih godina je što kod Zlatka Lagumdžije ne postoji ni minimum volje da se pokuša naći kompromis. Njegova taktika biće potpuno mrcvarenje zajedničkih institucija, razvlačenje baš kao u slučaju Slave Kukića, kada je u nedogled odgođen drugi krug glasanja, iako je već poznat rezultat, optužujući sve druge za neformiranje vlasti.
Takva politika ne može da ima za cilj ravnopravnost, koja je ustavom definisana, već potpunu unitarizaciju. I to je to, stalna borba dobrih i loših momaka oko gotovo istog problema. A sad, ko je tu dobar, a ko loš, odlučite sami.