Nakon što smo nesretno živjeli u socijalizmu, prispjeli smo još nesretnije u kapitalizam (putem rata). Pri tome smo mi, obični ljudi koji živimo od svog rada, ostali bez igdje ičega - u tome su za nas i kapitalizam i komunizam bili isti.
Oba su se, naime, na prvom mjestu pozabavila time kako da nam oduzmu imovinu - socijalizam kapitalistima, a kapitalizam običnim radnim ljudima i da je predaju u ruke novim vlastodršcima. Nosioci vlasti u socijalizmu su raspolagali našom imovinom (društvenom) i odlučivali o našim sudbinama, našim pravima, koja, uistinu, postoje samo na papiru, a u praksi se do njih dolazi samo uz najveće žrtve, masu utrošenog vremena i napora, kada ona u najvećem broju slučajeva gube svoj smisao (Bis dat qui cito dat, rekoše još Latini).
To, potpuno isto, što se tiče naših prava, nas je zadesilo i u kapitalizmu, a imovine i tako više nemamo, samo sada i dodatno nemamo više ni zaposlenja. To nas navodi na zaključak da je jedna od temeljnih istina svake, socijalističke ili građanske demokratije, svejedno je, sadržana u tome da naša prava postoje samo na papiru, a da u jednom slučaju i prava i papire o njima drže u rukama socijalistički vlastodršci, dok oni građanskodemokratski drže samo naša prava u svojim rukama, a papire ostavljaju nama. Tako smo u apstraktnom smislu danas puni prava, a u rukama imamo samo bijedu i nemoćne organizacije civilnog društva koje se navodno bore za naša prava, a izgleda samo za svoje donacije i plaće svojih funkcionera. Ali i ta prava su u stvari samo magla. A, mi ličimo, kako reče jedan moj prijatelj, na hvatače magle u ljetno popodne.
Zapravo, govoreći pojednostavljeno, demokratija i nije ništa drugo nego pravo da svake četvrte godine svojim glasom predaš sva svoja politička prava u ruke nekoj grupi ljudi koji se predstavljaju kao politička stranka - danas bi bilo bolje i preciznije reći oligarhijski interesna skupina, koji će u naše ime, a u svoju korist, donositi sve odluke na koje vladajuća politička struktura ima pravo, mislio ti o tim odlukama šta god želio. Uostalom, to je jedan od najsjajnijih protagonista građanske demokratije Vinston Čerčil rekao odavno, čak onda kada je u politici još i bilo morala i kada su se politikom bavili imućniji ljudi kojima prvi motiv bavljenja politikom nije bio zarada i stvaranje bogatstva, nego sportski ili opći društveni ili državni interes.
A, moderni demokrati, za razliku od socijalističkih, koji su se miješali u sve, ograničavaju svoje miješanje samo na državni aparat, kontrolirajući strogo njegov rad i ustrojstvo, te stvarajući uvjete u kojima taj aparat po njihovoj volji i u njihovom interesu kontrolira najveći dio općih društvenih procesa (donošenje zakona, prodaju društvene imovine, investicije i strana ulaganja, fiskalne prihode društva) i raspoređuje ih shodno volji političkih oligarha.
Na toj funkciji se temelji njihova moć i iz nje izviru ogromne privilegije koje oni imaju, vidljive već na prvi pogled u brojnim statusnim simoblima te moći, kao što su kuće u kojima stanuju i koje uglavnom posjeduju, stalnom rastu njihovih direktnih i indirektnih prihoda i porastu ukupne imovine, školovanju djece u inozemstvu, flotilama automobila kojima raspolažu i kontroli unosnih mjesta u državnim organima, nadzornim i upravnim organima kompanija i fondova iz kojih se crpe neograničena sredstva, kako iz direktnih tako i indirektnih, da kažemo sponzorskih, odnosa prema ljudima i kompanijama. Predsjednik Nadzornog odbora "Telecoma" ima honorar koji iznosi četiri pune plate jednog univerzitetskog profesora, a obično se radi o nekom anonimusu kog je oligarhija delegirala da osigurava njen dio prihoda iz te organizacije.
Nekada, u totalitarnim društvima, za koja se misli, opet krivo, da su već prošlost, neki su ljudi raspolagali s nama kao ljudskim bićima direktno. Imali su vlast i to onu koja ne odgovara ničijoj volji nego vrhunaravnoj, klasnoj ili rasnoj, odnosno nacionalnoj ili vjerskoj svrsi kojoj ona služi - obično je služila historijskoj, vjerskoj, rasnoj, nacionalnoj ili klasnoj misiji onih koji su je nosili - i za koju nije bitno da li je dobivena glasanjem (izbornim prevarama i obmanama birača) ili je silom uzeta, a na temelju takve vlasti njeni nosioci su nas mogli hapsiti, lišiti nas stečenih prava i dobara (zakoni o oduzimanju imovine), otpustiti sa posla, staviti na crne i druge liste, ili na kraju krajeva osuditi nas na razne kazne sve do smrtne. To je bilo vrijeme totalitarnog terora sistema nad pojedincima, nad ljudima kao individuama koje se nisu dale podvesti pod zakone mase i utapanja u nju. Bio je to teror nad onima čije su glave štrčale i koje su zbog zakona socijalne estetike ili reda morale da budu skraćene, kako ne bi pravile nered i kako bi slika društva bila harmonična. A, najviša harmonija je bila apsolutni red prema zamisli onog koji je vodio cijelu igru - obično nekog pragmatičnog fanatika.
Danas, u vrijeme demokratije, ne raspolažu s nama kao pojedincima, štaviše, ne žele to, što će im ta briga. Nosioci tzv. demokratske vlasti odbijaju svaku pomisao na to da raspolažu s nama kao ljudima, kao individuama ili ličnostima. Oni ne žele za nas kao pojedince i ljude individualnih sudbina i historija ni da čuju. Neće ni da pomisle na nas. Oni se od nas ograđuju na svaki način i pristaju s nama učestvovati samo u religoznim ili nacionalno-ideologijskim ritualnim događanjima. Jedina razina identifikacije vladajućih i njihovih birača je religijska i nacionalna, a o političkoj i praktičkoj identifikaciji nema ni govora.
Dok su nosioci vlasti u totalitarnim ili autoritarnim režimima uvijek bili željni uživanja u izrazima poštovanja masa njihovim ličnostima i autoritetu, puni pokornosti i odanosti ljudi (druže Tito mi ti se kunemo i sl.) i to na konkretan i vidljiv način izražen u javnim činima, te su se zbog toga stalno pojavljivali na scene u ritualnim političkim komunikacijama sa masom, pa su uveli i dane primanja građana podanika, čak su stvorili i institucije za žalbe i molbe, kako bi naglasili ovisnost ljudi od njih, a ne od zakona ili propisa, ovi današnji vlastodršci ne žele da znaju za nas. Oni neće da čuju za naše individualne patnje i probleme. Oni se toga užasavaju. Zašto da ih uznemiravamo u njihovim brigama za nas, naravno, onim općenitim. Pa oni su nam osigurali sva ljudska prava i to na najvišim europskim razinama. To uistinu stoji u zakonima, a zakoni su njhov posao, dok je ostvarivanje prava stvar institucija sistema koje ne djeluju i u čijim lavirintima se gube sva moguća, a kamoli ljudska prava.
Ali, šta s tim imaju oni koji su stvorili takav sistem? Ništa. Upravo zbog toga ih nigdje nema pred narodom, ne drže političke zborove s pravom građana na pitanja i kritiku, nemaju dane prijema građana, nemaju institucija žalbi ili molbi, nemaju institucija kontrole sopstvenih postupaka ili postupaka njihovih agenata, ništa što bi ih spuštalo u blato onog života kojeg vodimo mi obični građani. Oni su čisti nosioci zakona i kreatori prava koja se ostvaruju na sudovima i u institucijama sistema.
Najčešća izjava današnjih političara i državnika je: "neka institucije sistema djeluju", "mi s tim nemamo ništa, mi vodimo politiku". To je potpuni ekvivalent onoj slavnoj izjavi francuske kraljice Marije Antoanete, koja je, čuvši uzvuke gladnih građana koji su vikali "nemamo kruha", mirno rekla: "Pa što ne jedu kolače". Institucije sistema su kolači Marije Antoanete za nas građane naših oligarhijskih demokratija. Ni komunizam, ni fašizam ni demokratski autoritarizam nisu znali za tako bigotnu, užasavajuću floskulu odbijanja svake lične uloge i odgovornosti političara za stanje prava ljudi u državi kojom vladaju. Istina, demokratski političari ne vrše direktnu vlast nad nama kao pojedincima, ali utoliko više rapolažu našim pravima, a mi smo im ta naša prava stavili u ruke, gurnuli u džepove i dali im mogućnost da s njima potpuno raspolažu. Prava su, za razliku od pojedinih osoba, apstraktna i s njima se može apstraktno manipulirati i svagda ih zastupati bez ikakvih praktičkih konzekvencija - "neka djeluju institucije sistema". Ti pojedinci i grupe, koji raspolažu našim pravima, nazivaju se političarima, a djeluju skupa sa golemom masom činovnika i funkcionera koji služe samo i jedino njima. Da je to tako pokazuje svaka relevantnija analiza stvarnog stanja u te dvije strukture. tj. u političkoj strukturi i u strukturi državnih funkcionera i državnog aparata u cjelini, tj. onih koji u ime politike, a to znači u ime države koja je realno postojanje politike, vrše ono što se zove manipulacija našim pravima. To su jedino stabilne i sigurne strukture u našem današnjem društvu. Njihov položaj se stalno poboljšava (sjetite se samo koliko afera s povećanjem njihovih plata smo imali), njihova prava i privilegije rastu i dio općih prihoda kojim oni raspolažu i kontroliraju ih stalno raste u potpunoj disproporciji s efektima njihovog rada. Što slabije i što više rade na štetu interesa građana, to im više raste ugled, utjecaj i prihodi. Njihov položaj i moć, količina sredstava kojima raspolažu i njihov utjecaj na ukupan život se stalno povećavaju. Biti dio tog sistema postaje društveni ideal i cilj svih, a u tome uspijevaju najviše oni beskrupulozni spremni da služe svemu i svačemu. A, mi se nalazimo u rukama upravo tih i takvih ljudi i to na najgori mogući način. Mi nismo u njihovom formalnom i pravnom vlasništvu, a oni ipak s nama i našim sudbinama raspolažu. Stoga oni za nas ne odgovaraju, ali mi odgovaramo njima. Odista je teško biti građanin u demokratiji kakvu mi iskušavamo. Može biti da mi zbog toga i nemamo građana nego smo svi svrstani u nacionalne torove radi lakšeg raspoznavanja i kontrole - baš kao što se ovce u skupnom stadu oboje bojama različitih vlasnika, a psi čuvari dobro znaju koja boja označava ovce koje su povjerene njima na čuvanje.