Predsjednica Suda Bosne i Hercegovine Meddžida Kreso je veoma eksponirana medijska ličnost. Voli da joj se slika pojavljuje u novinama, rado daje intervjue, obožava kameru pogotovo u omiljenim TV formatima. Nedavno je i doručak za novinare priredila.
U suštini, Kreso uvijek ozbiljnim, umjerenim glasom iznosi svoje argumente pred javnost ubijeđena da to što radi niko drugi ne bi bolje radio od nje, što nije ni čudo, u horoskopu je prva dekada Jarca, graniči sa Strijelcom, a takve osobe su uporne i tvrdoglave.
Bolji poznavaoci Meddžide Kreso, oni koji su svakodnevno u kontaktu s njom, kažu da iako se stiče utisak da želi zauzeti pravedan, iskren stav prema svima to joj ne polazi baš često za rukom. Bila je slaba na sudiju Vladu Adamovića pa su pojedini zaposlenici zamjerili što nije procesuirala žalbu radne koleginice koju je navodno Adamović safatao na radnom mjestu, još prije nego što je i optužen za napostvovanje djevojke u cvjećari.
Ali dobro. Nije problem to što Meddžidi Kreso ne uspijeva najbolje da koordiniše rad Suda i što su loši međuljudski odnosi u njemu, već njena ogromna želja da se bavi politikom.
Kako drugačije shvatiti tu potrebu promocije nego pokušaj da se ta neostvarena ambicija kanališe u oblast koja ne smije da ima nikakve veze s pravosuđem, u čistu politiku.
U najnovijim istupima Kreso tvrdi da je Sud BiH prepušten sam sebi te da navodno nadležne državne institucije ne pokazuju interes za njegovo jačanje.
"Razaranje ovog suda išlo bi na ruku onim snagama koje ne žele jačanje državnih institucija", kategorična je Kreso. Upravo tim svojim stavovima o razotkrivanju takozvanih antidržavnih elemenata i snaga u BiH, Kreso uplovljava u opasne političke vode, što neminovno dovodi do rušenja kredibiliteta samog suda Suda BiH.
Tačno je da institucije vlasti BiH moraju obezbijediti dovoljno sredstava za nesmetano funkcionisanje tog suda i tu se nema šta ni dodati ni oduzeti, ali pitanje finansiranja fokusirati tako da se optužuje jedna ili više političkih opcija u BiH za navodno antidržavno djelovanje, etiketirati bilo koga da ruši nešto državno ako nije riješeno pitanje plata za dvojicu sudija, malo je veći luksuz koji je sebi prigrabila predsjednica Suda.
Ovo, međutim, nije prvi politički izlet na kojem se našla Meddžida Kreso. Odmah nakon imenovanja na funkciju, tamo negdje u oktobru 2004. godine, ona je lansirala tezu o neminovnosti formiranja vrhovnog suda BiH, a da se ukinu entitetski vrhovni sudovi trasirajući tako put priči da nema jake države bez jakog sudstva i da su svi oni koji su protiv vrhovnog suda istovremeno i protiv države.
U njenim medijskim nastupima Sud BiH je tretiran kao vrhovno državno sudsko tijelo, što je u javnosti stvaralo percepciju da je on nadređen svim ostalim sudovima, i entitetskim i kantonalnim, a što je u samoj suštini netačno.
Sud BiH, po slovu zakona koji je nametnuo visoki predstavnik, a dvije godine kasnije, tačnije 2002. godine, usvojio i parlament BiH, je što bi pravnici rekli lex specijalis, specijalni sud s tačno definisanim nadležnostima i koji nije uglavljen u piramidalnu šemu pravosuđa u BiH, onako kako je to definisano Ustavom.
Oni koji se sjećaju, kada je formiran Sud BiH, priča je glasila da se to mora, stranci su stisli, jer se treba zatvoriti Haški tribunal te mora postojati pravosudna institucija u BiH koja može preuzeti predmete ratnih zločina. I to je u principu u redu.
Vremenom, Sud BiH je dijelom izgubio tu svoju osnovnu funkciju jer se manje bavio ratnim zločinima, a puno više organizovanim kriminalom i korupcijom. U stvari, kako na direktan izbor stranih sudija utiče visoki predstavnik Sud BiH nikada nije uspio, niti je pokušavao, da se izbori i za nezavisnost od uticaja međunarodne zajednice.
Procesi koji su vođeni za organizovani kriminal i korupciju uglavnom, pod pokroviteljstvom raznih ambasadora, završeni su fijaskom. Toliko o efikasnosti i apolitičnosti Suda BiH.
I dan-danas Kreso ne odustaje od ideje formiranja vrhovnog suda BiH, bez obzira na to što bi za tako nešto bila potrebna promjena Ustava i što je to u samoj osnovi krupno političko pitanje.
Nastupajući s te pozicije ona je sebi osigurala podršku bošnjačkih političkih partija, njeni stavovi su identični platformi SDA, dok se u nijansama razlikuju od programskih ciljeva Stranke za BiH ili SDP-a, a u sarajevskim medijima slovi za kultnu ličnost, simbol borbe za državu i državno pravosuđe, heroinu ravnu Jovanki Orleanki, koja golim rukama juriša na ružne, prljave i zle političare ili druge javne ličnosti koje se usude dovesti u pitanje rad "državnog" Suda BiH.
I niko ne smije da postavi pitanje klasične politizacije Suda BiH. I nikom ne pada na pamet da spomene koliko je ovu državu koštao egzibicionizam sudija Suda BiH u slučajevima Mirka Šarovića, Mate Tadića, dinastije Lijanovića, Dragana Čovića, Milovana - Cicka Bjelice...
Svi su oni suđeni da bi bili oslobođeni. Istina, neki su i osuđeni kao što je Ante Jelavić, koji je pobjegao u Hrvatsku isti dan kada je trebalo da mu bude izrečena presuda, nakon što mu je, bar tako neki kažu, upravo iz Suda BiH javljeno koliko je robije zaradio.
I niko ne postavlja pitanje odgovornosti predsjednice Suda što ga u pola države doživljavaju kao sud u kojem se sudi samo Srbima i Hrvatima za ratne zločine.
Jer, svi oni koji postave to pitanje su protiv interesa države, etiketirani kao rušilački elementi koje treba medijski kompromitovati, uništiti i privatno i profesionalno... U ime naroda.