- Iš, 'bo te Tito! - prodera se mlada žena i baci klip za komšijskom kokoškom, koja kakoćući odskaka kao gumena lopta, preko nakrivljene ograde, i tamo uzbuni još nekoliko njih.
Razljuti i kočopernog pijetla, te se i on izmače malo u stranu, ukrivi glavu, klepnu dva-tri puta krilima i preplašeno zakukurika. Naruga se, valjda, onoj ženi, ili joj nešto opsova svojim, pijetlovim, jezikom. Nezgodni su ti koji nam se pjesmom obraćaju.
Po Floru (napisao je istorijat svih rimskih ratova od najstarijih vremena do imperatora Avgusta), vojska vrijedi koliko i vojskovođa.
A po meni (drsko je porediti se s velikim), država vrijedi koliko i državnik. Ili, možda, manje, izvinite, više?
Je li vrijedio Josip Broz Tito koliko i SFRJ?
Druže Tito, mi ti se kunemo...
Kokoške slabo poznajem (jedino preko supe). I nisam ih volio.
Žene vrlo malo (kroz rijetka drugovanja). I one mene nisu voljele.
Tita - nikako. I zato smo, izgleda, bili ravnodušni obojica.
Ravnodušnost je opasnija od mržnje. Ali i tu je vrijeme odradilo svoje.
"Voljenog sina" sam samo jednom sreo u životu. Tada je to bila velika čast i zato sam taj susret ovjekovječio. Često sam se time ponosio. Uvijek. Ja velim ćaći: "Služio sam na 'Galebu'", a on meni: "I ja sam na Kozari". Ja njemu: "Tri godine tamo ostao", on meni: "Ja četiri", "Na 'Galebu' mi je ostalo parče mladosti", "Meni na Kozari ruka"... I ja uvijek odustanem od priče. Poražen, povučem se.
Na Titovom "Galebu", na kojem sam mu vjerno služio kao vojnik (mornar), "pale" su i prve fotografije. Dugo sam s njima mlatio ispred nosa svakome ko bi došao u goste. A kada se, kojim slučajem, ne bih tu zatekao, to su radili otac, majka ili brat. Čak se i komšiluk znao time dičiti.
Mi imamo sivog tića...
Tiho i neprimjetno sam počeo uživati i neke sitne privilegije od strane pojedinaca. Mojoj "slavi" ništa nije moglo nauditi; ostala je ista. Priznajem, bilo je lijepo s njom, ali sam strahovao da će i tome, kao i svemu drugom, doći kraj. Odigao sam se. I znao da sve što se digne mora pasti kad-tad...
Jednog proljeća, sa sviralom u ustima, vraćajući se s posnih njiva, zateknem svoje ukućane okupljene oko nekoliko fotografija na kojima se najbolje vidi "On" (ja sam se jedva primjećivao), i svi plaču.
- Šta je bilo? - pitam.
- Umro - vele.
- Ko, da nisam ja, kad toliko cmizdrite?
- Ma, kakav ti, mučeniče jedan, "On".
Upiru suznim očima u njega, na požutjeloj fotografiji, i okreću glavu ka ispucalom duvaru (bio je tu do svetog Georgija).
Bogami, rasplakah se i ja, i to pošteno.
Plaču - plačem. Uzdišu oni - uzdišem i ja. Nek se zna da ni mojoj duši nije svejedno. Plakao sam toliko žestoko da ni za sobom ne bih žešće. I ko zna koliko bi još pomaganja trajala dugo da nas Milava iz štale svojom rikom ne opomenu da je muži doba. Mater usta i pođe vratima, ali je ćaća ošinu očima i ponovo vrati na ivicu kreveta.
- Neka, ja ću, da vidim plače li selo.
Izađe, i brzo se vrati.
- Plače li?
- A da šta će, neg' plakati. Kada će, ako neće sad.
Više se u selu tad čuo plač, nego ikada ijedna pjesma. I bio je žalosniji nego i za kim što je otišao u ratkovačku ilovaču. A umiralo je mlađih ljudi, nije da nije. I djece (da zlo ne čuje). I po dvoje u jednome danu.
Od tada je nešto puklo i u meni. Mislio sam da je srce, ali nije.
Te godine nismo ni slavili. Nije ni selo. Đurđevdan je džaba dolazio. Šta je sveti Georgija naspram druga Tita? Prvi ubija samo aždahu, a drugi...
Sveti Georgije je samo mučenik, Tito je državotvorac, maršal, kralj, bog...
Spiker Radio Sarajeva kaže:
"Titovom smrću svjetska historija je ostala udovica." A ja udri u plač, zacenem se. Ćaća se ushodao po kući, odhukuje i govori:
- Odbranio nas je od njemačke čizme i ruskog socijalizma - pa poteci radiju, iz kojeg pište milioni glasova. Slabo nam "vato" stanice, a i baterije, kao uz inat, baš tad se istrošile. Okreće ga spram "talasa", traži Zagreb, da vidi šta će on reći. Primiče ga uvu...
- Što bi - bi. Više ga ne utuvismo dobra. Et', nikad više...
S tugom mi se brzo pomiješa i strah. Ne znam od čega, ako nije od budućnosti. I rata. Rata, možda, i ponajviše, jer smo svi vjerovali da, dok je živ Tito, rata neće biti. Čim njega nestane - puknuće.
Zamišljam Brione. Vidim ih. I čujem. Šumećim radio-talasima dopire kreštanje paunova, kukanje kukavica, šmrcanje čvoraka... Zavijaju vuci, riču medvjedi, njaču zebre, njište konji... Svi plaču i žale.
Ćaća se uzvrpoljio i ode na drugu stanicu, a ja ostadoh na ovoj istoj. Uhvatih malo jecaja i neke kosačice, ne znam ispred čije je ambasade. Po jecuju joj, reklo bi se da je neko od nesvrstanih...
Iz desetak kilometara udaljenog grada dopire zavijajući jauk pilane. Jedine fabrike u prečniku od pedesetak kilometara. Otac istrča pred kuću i stade mirno, kao ukopan. Da mu oda dužnu počast. (Vjetar mlati praznim rukavom). Stade i mater uz njega. I ja do nje. Eto i brata.
- On je bio moj ratni komandant - hvali mi se, po ko zna koji put.
- I moj je, vrhovni - i ja njemu, ni sam ne znam koji put.
- Dobro. Ćuti. I plači.
Ćutim. I plačem. Ćaćina se ne odbija. Nema prigovora.
Zvuk pilane presjekoše lakomice na rijeci, i ni sam ne znam kako, ja na Sani ugledah "Galeba", stali mu propeleri, "nasukao se". Pored rijeke "Plavi voz", od muke i žalosti iskočio iz šina. Ostao je bez svog najdražeg putnika koji ide u lov na "kapitalce" (mi kažemo međede)...
I dugo godina, poslije, pilana je zavijala plačnim glasom, a mi stajali u stavu mirno; moj jednoruki otac, majka, ja i brat. Žalili Tita... Za mene je to bila porodična tragedija...
Mlad, pun želje i ljubavi za životom, nekako ubrzo poslije Titove smrti, otisnuo sam se u svijet. Ostavio sam svog jednorukog i na suzi lakog oca, prvoborca onog rata, zabezeknutog i tužnog. I dugo mu se nisam vraćao. Mladost me tjerala na drugu stranu. Ni sam ne znam gdje. Vrijeme je neumitno teklo. Nešto odvlačilo sa sobom, a nešto dovlačilo. Odvuče "bratstvo i jedinstvo", a dovuče rat.
Puklo trpilo. Razbratimili se Titovi sinovi.
Pobiše se maršalovi vojnici (i ja među njima). Izgorje kuća mome ocu. I selo izgorje. Izgorješe i one fotografije, tragovi i uspomene na prošlost; na bratstvo i jedinstvo (istrošene sentimentalne klišee)...
Jednog sutona, vraćajući se s ratišta, pod planinom, nabasam na oca, u zbjegu, slomljen vremenom i tugom, progovorio je bolesnim glasom:
- Ne bi ovo 'vako bilo da je on živ.
- Ko?
- Tito.
Tuga za svojim ratnim komandantom pocrnila mog oca, kao čađ. Uzdiše, ćuti, stenje. Puknuće...
Ubrzo poslije toga umro je moj otac. Koliko od godina, toliko od tuge i nesreće koju je osjećao. I majka je otišla za njim. Sahranili smo ih na seoskom groblju. Tamo gdje su im i preci. Tamo gdje sam mislio i ja da ću. (I smrt bi mi, uz moje, bila drugačija, lakša).
Na mermernu ploču isklešem mu zvijezdu. Nije crvena u oku, ali jeste u duši. Znam da bi mom jednorukom ocu to bilo žao, ali nije moglo drugačije.
Iako nije bila crvena, nekome je smetala. Nekom od Titovih vojnika; "njihovih" ili "naših". Pucao je u nju, ali metak je skliznuo ocu u oko. Ćorav mi otac... Živom mu granata otkinula ruku, mrtvom mu neki odljud raznio oko. Moral čopora. Ne znam kojeg, ali to i nije važno. Tipičan primjer prelaznog oblika između majmuna i čovjeka, kojim bi se mogla dokazati teorija evolucije. Je li to zbog toga što (ni)je vidio dobro tim očima na koju će stranu stati? Ili je babica tom orangutanu pregrijala vodu kad mu je prala glavu? Ili... Ili...
Je li čovjek mjerilo svih stvari, kako tvrdi Pitagora?
Jest đavolsku mater.
I, je li smrt kraj svemu, kako tvrdi Ciceron?
Ma nije. Da je Ciceron bio u mome Ratkovu, odrekao bi se on ove sentence.
Znam da ne treba zvati Boga ako spor nije dostojan njega, ali moram.
Gospode, viđe li tu pomiju od čovjeka, tog, tog...?
Lijepa je stvar čovjek, ako je čovjek. A ako nije?
Bio sam komunista, i antikomunista.
Govorio i za njih i protiv njih. Po zasluzi.
Samo vo uvijek jednako riče...
Izašli smo, valjda, iz najgoreg. Ušli u najteže. Šta je sad pred nama?
Promjena je ugodna. Raznolikost je začin života. Ali... Kako? Kud? Lijevo, ili desno. Ili, možda, "onako", svakako, malo lijevo, malo desno. Možda je to i filozofija življenja na ovim prostorima, koju nisu spoznali moji Ratkovčani. Malo plakati, malo se smijati. Nekad se ispraviti, nekad poguriti...
Nisam ravnodušan. Ravnodušnost je, a ne mržnja kraj svake ljubavi. A ja volim još. Jer, znam, da dokle god volim i da jesam.
Blizak sam svome ćaći, po svemu. I očekujem svašta od onih što me guraju s leđa... Teže mi je što će pljunuti na mene mrtvog, nego što to rade po živom.
Sad, i kad me pljunu - pljunem.
Kad ujedu - ujedem.
Kad tuku - tučem.
Kad...
Što oni meni - i ja njima.
Svugdje ću, al' tu neću da budem hrišćanin. (Znate ono: kad vas neko udari po obrazu, okrenite mu i drugi.)
Poznaje li ko zemlju gdje ćuti Kozara i gdje je mome ćaći ostala ruka?
Jednoruki i jednooki moj oče. Ti uvijek uz Tita, a ja uza te. Kome ću ja, oče moj, ćaća dragi, vjerovati ako neću tebi? Koji put je najsigurniji sinu ako nije očev?
Smije li se sin razlikovati od oca, vuče od vuka, dan od zore?
U ime pojedinih iz pedeset i neke...