Odavno je poznato da je svaki naš čovjek uvjek bolji trener od selektora nacionalne reprezentacije, u ratu bolji general od glavnokomandujućeg, a u miru bolji ekonomista od "ovih na vlasti". Ne želeći da branimo sadašnju ili bilo koju prošlu vlast, željeli smo da ukratko pokažemo kako je zapravo komplikovano vodite zemlju kao što je Republika Srpska (BiH).
Počećemo od stanja u zemlji. Ono je, svi se slažemo, vrlo teško. Mnogi resursi (uključujući radnu snagu) su neiskorišteni, dok je životni standard posljedično nizak. Standard bi porastao kada bi ovi resursi bili stavljeni u funkciju, ali nam za to nedostaju svježa novčana sredstva i preduzetništvo.
Iako ima onih koji smatraju da bismo mogli pokrenuti privredu investiranjem domaće štednje, ovo je malo vjerovatno. Prije svega, štedi se tamo gdje se ima od čega (kamatna stopa je za formiranje štednje sporedna stvar), a naše stanovništvo već decenijama životari, pa nam je zvanična štednja jedva dovoljna da pokrije kredite stanovništvu, dok za privredu (investiranje) ne ostaje praktično ništa. Štednju u slamarici, o kojoj takođe govore, nije moguće aktivirati bez značajnog rasta povjerenja u državu i bolji život, a takvo povjerenje se gradi decenijama. Država je već dosta zadužena, a posebno je zadnjih nekoliko godina rastao spoljni javni dug, čime su vlasti pokušavale da očuvaju standard u zemlji, uprkos spoljnim šokovima (prof. Aleksa Milojević griješi kada govori da su vlasti proćerdale pozajmljeni novac jer nisu značajno podigle BDP. Zapravo vlasti su, kao i svih susjednih zemalja, podigle dug da spriječe pad BDP-a), pa ni od države same ne treba očekivati naročita ulaganja.
Sve u svemu, ako želimo da podignemo standard u zemlji, moramo privući strane investicije, a one ne dolaze same i jer ste nekome simpatični, već idu tamo gdje su uslovi povoljni. Tipične stavove stranih investitora o povoljnim uslovima u različitim zemljama u velikoj mjeri odražava izvještaj Frejzer instituta, pod nazivom "Ekonomske slobode u svijetu". Ukratko, ovaj izvještaj kaže da su dobro mjesto za investiranje otvorene zemlje s malim vladama, bez puno državnih preduzeća, sa niskim porezima (pri tome je bitna i struktura poreza, gdje je povoljno da se većina javnih prihoda prikuplja kroz PDV, dok su porezi na dobit minimalni, a porezi na dohodak linearni), gdje sudovi štite privrednike, a novac i kurs su stabilni. Od ovih uslova Republika Srpska (BiH) ispunjava tek neke, dok se korijeni većine problema vežu za samo jednu stvar: glomazan državni aparat (birokratija i poresko opterećenje) i brojna državna preduzeća (korupcija i nepotizam). Međutim, rješenje ovog problema (smanjenje birokratije i privatizacija) je socijalno izuzetno osjetljivo. Zamislite da država preko noći provede "giljotinu propisa" te privatizuje državna preduzeća, prepuštajući novim vlasnicima da odrede koliko im radnika treba (jer ih drugačije niko ne bi ni kupio). Na desetine hiljada ljudi bi preko noći ostalo bez posla!
A sve što smo do sada iznijeli su pasivne mjere usmjerene na otklanjanje prepreka za investiranje. Međutim, za dugoročno održiv razvoj čak ni to nije dovoljno. Koliko bi strane investicije doprinijele razvoju domaće privrede, zavisi i od naše sposobnosti da direktno i indirektno učestvujemo u njihovoj realizaciji. Tako npr. ako nađemo investitora koji bi bio spreman da finansira izgradnju autoputa kroz Republiku Srpsku, za razvoj domaće privrede bi bilo bitno da se domaće firme svojim kvalitetom izbore da bude ugrađen njihov cement, čelik i cigle, da radnici jedu domaće paštete, pavlake i piju domaće pivo. Jer ako nemamo domaću privredu koja može da isprati strane investicije, onda će one doći i nestati kao kada žedan čovjek pije vodu cjediljkom. Kratkoročno, voda (investicije) je tu, ali brzo propada i nestaje u zemlji (inostranstvu)! Zbog toga je neophodno mjere za privlačenje investicija dopuniti mjerama za razvoj preduzetništva. Te mjere (pored subvencionisanja izvoza, otvaranja novih radnih mjesta, IRB-a, što je već učinjeno, ali nedovoljno) uključuju i razvoj inkubatora malog biznisa, klastere, razvoj domaćeg maloprodajnog lanca (na koji bi se nakalamili brojni mali proizvođači), preduzetničke centre, tehnološke parkove itd.
Gdje smo tu sada? Poređenje sa Hrvatskom, koja ima oko 10% stanovništva više, dosta govori. U BiH posluje 13 inkubatora malog biznisa, a u Hrvatskoj tridesetak. U BiH posluje desetak klastera, u Hrvatskoj šezdesetak. Ako Hrvatska "Agrokor" grupa kupi "Mercator", ostvarivaće godišnji prihod od oko 10 milijardi KM ili oko 40% BDP-a BiH. Ukratko, debelo zaostajemo, a Hrvati su nezadovoljni njihovim dosadašnjim dostignućima. Da sumiramo: da bismo privukli starne investicije koje bi trebalo da otvore nova radna mjesta, prvo bi trebalo da otpustimo na hiljade ljudi, što je na ovu bijedu socijalno neprihvatljivo. Uz to, da bismo našli novac za aktivnu podršku razvoju domaće privrede, trebalo bi da restrukturiramo domaći budžet, tako da bismo morali smanjiti plate zaposlenih u državnoj upravi, penzije, invalidnine i slično, što je (opet) socijalno neprihvatljivo. Dodajmo i stalno prisutne zahtjeve partnera iz FBiH koji bi da povećaju budžet institicija BiH (čime se poništavaju efekti bolnih, a neophodnih reformi u Republici Srpskoj), ta da se svakoj ozbiljnijoj reformi protive sindikati, različite organizacije i udruženja i dobićemo tek okvirni utisak koliko je posao premijera zapravo nezahvalan.
(Autor je član Udruženja ekonomista RS - SWOT)