Banjalučki biskup Franjo Komarica zbog neuroloških je tegoba u srijedu 11. novembra hospitaliziran u Kliničkoj bolnici "Dubrava" u Zagrebu. Kreće se i komunicira i, može se tako reći, dobrog je duha. A kako i ne bi bio kada se radi o čovjeku nevjerojatne snage volje - ta nosi veliki teret.
Zato se i ne moramo čuditi što su se stres i danak hodanja u korak s tisućama patnika njegove desetkovane biskupije nakupili i došli po svoje. Ono što moramo jeste poželjeti mu oporavak i dobru sreću i, ako smo vjernici, moliti za njegovo dobro zdravlje. Osobe zdrave pameti i dobroga srca znaju, kao i autor ove kolumne, da rijetko tko voli sve ljude Bosne i Hercegovine kao biskup Komarica.
Dr. Franjo Komarica jedan je od najuglednijih javnih ličnosti u Bosni i Hercegovini, ali i regiji. Poznati je borac za ljudska prava i oštar kritičar međunarodne zajednice. Za vrijeme rata u BiH najveći dio njegove biskupije našao se pod kontrolom bosanskih Srba. Uspio je preživjeti, ali i spriječiti izbijanje oružanih sukoba u banjalučkom području i tako spasiti mnoge živote. O tome ne voli pričati, ali u Banjaluci, kako sam čuo prošlog petka, kada sam posjetio našu redakciju i biskupa, kažu da je spasio na tisuće života, najviše žena i djece. Kažu također i da je "dobar pop i još bolji političar", koji je mnogo učinio pri smanjivanju međunacionalnih napetosti.
Franjo Komarica, to je prikladno pojasniti onima kojima to možda nije poznato, odrastao je s osmero braće i sestara u selu Novakovići pokraj Banjaluke s majkom domaćicom i ocem koji je radio kao željezničar. Nakon osnovne škole odlučio je postati svećenikom, a dalje školovanje je nakon Zagreba i Đakova nastavio u Austriji, te je u Innsbrucku 1972. zaređen za svećenika. Moja supruga, rodom Njemica, veli da biskup Komarica izvrsno govori njemačkim jezikom. Doktorirao je teologiju, a papa Ivan Pavao Drugi imenovao ga je 1985. pomoćnim biskupom banjalučkim, kao tada najmlađeg biskupa u Jugoslaviji. Za banjalučkog biskupa imenovan je 1989, naslijedivši umirovljenog biskupa Alfreda Pichlera. Te smo se godine upoznali. Mogao bih reći da je to biskup s kojim imam najbolje odnose.
Podsjetimo se i ovoga: za rad i dobročinstva primio je niz nagrada i priznanja, a prof. dr. Irfan Zulić ga je 2004. nominirao za Nobelovu nagradu za mir. Njegova knjiga "U obrani obespravljenih" objavljena 1996, koja sadrži dokumente biskupije Banjaluke za vrijeme rata - prevedena je na više europskih jezika, a u pripremi je i njeno treće dopunjeno izdanje. Riječ je o brojnim pastirskim pismima, apelima, intervencijama, izviješćima, demantijima... Nastanak gotovo svih dokumenata koji se nižu u ovoj knjizi uvjetovan je aktualnošću situacije u kojoj se nalazila zajednica vjernika banjalučke biskupije, kao i drugih obespravljenih ljudi banjalučke regije. Svaki od čitatelja lako će prepoznati "crvenu nit" upornog isticanja potrebe poštivanja Božjih prava i zaštite ljudskih prava i sloboda, na kojima počiva europska uljudba.
Znamo kako razmišlja Komarica i danas. Veli ovo: "U očima inozemnih političara ispada da je jedino naš narod iz Bosne jedva čekao biti istjeran. Ali naš narod je nažalost zaveden od strane političara koji su im poručili da nemaju više što tražiti u Banjaluci i da Bosna nije njihova domovina. Imamo pravo na svoj rodni kraj i onaj tko se ne želi vratiti natrag živjeti nema pravo optuživati politiku da mu je za to kriva. Jako bih volio kada bi mi ovdašnji moj hrvatski narod pokazao da ima kičmu. No nema nužnih preduvjeta da mogu ostati ovdje. Nemaju kuće, štale, vode, puta i struje. Nitko se za njih ne brine. Ispada da nemaju svojih političkih predstavnika. To bi trebalo da budu gradonačelnici ili načelnici općina, a oni se brinu samo za svoju partiju."
Biskup mi je u petak tko zna koji put pokazao strašne brojke koje govore o propasti hrvatskog naroda. Ako se nastavi ovako, Hrvati katolici će u Republici Srpskoj jednostavno izumrijeti. Broj katolika u dijelu njegove biskupije koji se nalazi u Republici Srpskoj pao je na 6.220, a prije rata ih je bilo 73.000. Zato apelira na sve domicilne Hrvate - ako si mogu graditi kuće u Švicarskoj ili Skandinaviji, bolje da ih tu naprave. Najbogatiji dio Bosne je prazan, napominje biskup. To je grijeh i pred Bogom i pred poviješću!
Početkom mjeseca, od 3. do 5. novembra, u Sarajevu je održano 47. redovno zasjedanje Biskupske konferencije BiH. I o tome je biskup Komarica na našem susretu zborio. Povodom najnovijih nastojanja međunarodnih posrednika pozdravlja i podržava sva nastojanja koja imaju za cilj ispravljanje postojećih institucionalnih nepravdi kao jednu od glavnih smetnji funkcioniranju države i razlog blokade procesa o stabilizaciji i pridruživanju.
Očito da aktualno stanje duha građana BiH i njihova socijalna ugroženost, a napose odnosi među ovim narodima, zahtijevaju punu odgovornost i zauzetost svih sudionika u procesu pregovaranja jer jedino tako je moguće doći do poboljšanja opće društvene, gospodarske, političke i administrativne situacije u zemlji. To, međutim, neće biti moguće bez trajnoga političkog rješenja kojim će svim građanima biti zajamčena temeljna ljudska prava i građanske slobode, a trima konstitutivnim narodima osiguran jednak status u zakonodavnim, sudskim i izvršnim tijelima na svim razinama vlasti i u svim dijelovima BIH.
Riječi biskupa Komarice sa jednog skupa još odzvanjaju u mojim ušima. Rekao je da nije pristao na obnovu fašizma na ovom dijelu našeg europskog kontinenta, jer to smatra apsolutno neprihvatljivim za bilo koji narod. Ako želimo dobro biskupu, možemo li ne želiti dobro povjerenim mu ljudima? Poglavito ako se još konstatira da im se bezrazložno osporava pravo da budu ljudi?!