U jednoj od poučnih istorijskih slučajnosti, dan nakon smrti Ričarda Holbruka, u izvještaju Savjeta Evrope je jedan od njegovih kosovskih štićenika optužen da predvodi kriminalnu grupu uključenu u krijumčarenje narkotika, trgovinu ljudima, ubistva političkih protivnika i trgovinu ljudskim organima.
Neminovno je da se čovjek koji se tokom svoje višedecenijske karijere bavio različitim krizama, na različitim kontinentima, smatra kontroverznim, a istoričari diplomatije će sigurno još godinama ocjenjivati mnoge Holbrukove stavove i odluke, i raspravljati o njima. Ova rasprava je već započela među stručnjacima za Balkan. Konkretno, postalo je moderno kriviti Holbruka za mnoge trenutne probleme u Bosni i Hercegovini, navodno, zato što je Dejtonski mirovni sporazum, koji je napravio s ciljem okončanja bosanskog građanskog rata, doveo do "etnifikacije" bosanske politike.
Što se ove optužbe tiče, Holbrukovi kritičari ipak apsolutno nisu u pravu.
Realnost bosanske istorije je oduvijek "etnifikovano" društvo i poredak. Tokom otomanskog perioda, u Bosni su na osnovu etničke pripadnosti i vjeroispovijesti donošeni propisi i zabrane o tome gdje i da li neka grupa može da izgradi bogomolju, da li se nečije svjedočenje smatra važećim na sudu ili ne, koje boje odjeću neko može da nosi, da li neko može da posjeduje oružje ili jaše konja u gradu itd. U Bosni su u 19. vijeku pjevačka društva, pozorišne trupe, studentske organizacije, sela, vojne formacije, gradska naselja, pa čak i komercijalne banke bili podijeljeni po etničkim i vjeroispovijesnim granicama. Izbori u Bosni, od onih održanih pod Habsburgovcima 1911. godine, preko onih održanih pod komunistima 1990. godine, do onih koji su se održavali pod okriljem NATO-a ili u današnje vrijeme, oduvijek su u suštini bili etnički popisi stanovništva. Politička imenovanja i pozicije u različitim vladama u Bosni u svim ovim režimima, oduvijek su strogo poštovali etnički ključ. Istorijski posmatrano, i ekonomska raslojenost bosanskog društva po etničkim granicama je bila jednako dramatična: 1910. godine, nekih pet decenija nakon što je Abraham Linkoln donio Proklamaciju o emancipaciji, a car Aleksandar oslobodio svoje kmetove, 90% zemljoposjednika u Bosni s najamnicima koji su obrađivali zemlju bili su muslimani (sada zvanično Bošnjaci), dok su 90% najamnika ili poljoprivrednika zakupaca bili hrišćani Hrvati ili Srbi.
Većini ljudi ovakav sistem vladavine više liči na aparthejd u Južnoj Africi, na američki jug prije Građanskog rata, ili na Njemačku u periodu 1934 - 1935. godine, nego na istorijski skladno multikulturno društvo kako se Bosna nastoji popularno prikazati. Pored toga, vjerovatno samo u našim studijama Balkana ljudi vole da tvrde da istorija nije bitna. Svaki naučni radnik koji bi tvrdio da ostavština ropstva ili Džim Krou nisu bitni za razumijevanje današnjih rasnih problema u SAD, ili da holokaust nije bitan za razumijevanje izraelskih stavova, bio bi krajnje ismijan, no u našim debatama o Balkanu ipak se problemi regije obično svode na zlonamjeran uticaj nekoliko "etničkih preduzetnika" tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka.
To da se "etnifikacija" bosanskog društva desila mnogo prije nego što se Ričard Holbruk pojavio na sceni je najočiglednije iz registara najintimnijih međuljudskih odnosa - brakova. Uprkos mitu o velikom broju među-etničkih brakova u Bosni i Hercegovini koji šire mediji, bosanska društvena stvarnost je u stvari kroz istoriju bila upravo suprotna. U 19. vijeku, mješoviti brakovi u Bosni uopšte nisu postojali. Čak i mnogo kasnije, na primjer 1988. godine, 93% Bošnjaka i Bošnjakinja se vjenčavalo međusobno, a ni Hrvatni ni Srbi nisu bili mnogo skloniji da se vjenčavaju izvan svoje etničke grupe. Godine 2001, u hercegovačkom gradu Mostaru, od 176 evidentiranih brakova, nijedan nije sklopljen između pripadnika hrvatskog i bošnjačkog naroda.
Jasno je, dakle, da kritičari Holbruka i Dejtona uopšte ne razumiju priču. Nije Dejton podijelio bosansku politiku i društvo po etničkim granicama; u stvari su oduvijek podijeljeno bosansko društvo i politika rezultirali Dejtonom. Zahvaljujući Holbruku, u Dejtonu je postignut ogroman kompromis, kojim su ispunjeni osnovni strateški zahtjevi svih naroda Bosne i Hercegovine: Bošnjaci su ostvarili svoj istorijski cilj nezavisne i jedinstvene Bosne, dok su Hrvati i Srbi dobili visok stepen etničke samouprave i labave veze sa svojim susjednim matičnim državama. Pored toga, formule za etničku podjelu vlasti predviđene Dejtonom nije ni izmislio ni nametnuo Holbruk; one potpuno odgovaraju vjekovnoj balkanskoj političkoj kulturi i tradiciji, i savršeno su kompatibilne sa sličnim oblicima multietničke demokratije u drugim dijelovima svijeta.
Zaista, većinu problema s kojima se Bosna trenutno suočava nije prouzrokovao Dejton već stalna nastojanja da se stvori unitarna, centralizovana država, i da se pridobiju međunarodni akteri za ukidanje ustavnih mehanizama zaštite i institucionalnih prava koje bosanske etničke zajednice trenutno uživaju. Bosanski Hrvati su, na primjer, s pravom ogorčeni zbog činjenice da je hrvatski član Predsjedništva države, iako po imenu Hrvat, izabran bez glasova 90% hrvatskog biračkog tijela u Bosni, a vođa bošnjačke Socijaldemokratske partije sada onemogućava da Hrvat postane premijer države, uprkos činjenici da je, po principu rotacije na vlasti, red na Hrvata da preuzme to funkciju. Treba se prisjetiti da je Slobodan Milošević, sličnim potezom u maju 1991. godine, zakucao jedan od posljednjih eksera u mrtvački kovčeg Jugoslavije. Kako je to i sam Holbruk jednom konstatovao: "Bosna je savezna država. Mora se organizovati kao savezna država. Ne može postojati unitarna vlada, jer bi zemlja ponovo završila u sukobu. I to je razlog zbog kojeg je Dejtonski mirovni sporazum vjerovatno najuspješniji mirovni sporazum na svijetu u novije vrijeme, jer je priznao stvarnost."
U njegovu odbranu, Holbruk se vjerovatno s pravom hvalio da je Dejton najuspješniji mirovni sporazum u novije vrijeme. Njime je okončan rat koji je trajao 43 mjeseca i utrt put za potencijalno najuspješniji program povratka izbjeglica u istoriji - i sve to bez ijednog američkog života izgubljenog u neprijateljskoj vatri. Da su bar diplomate koje nadgledaju rat u Iraku uspjele u nečemu sličnom.
Bez obzira na stav koji će istoričari konačno zauzeti o Holbrukovoj ulozi u mnogim dešavanjima i krizama u koje je bio uključen, jedna stvar treba da bude jasna - trud koji je uložio u pregovore o Dejtonskom mirovnom sporazumu tokom jeseni i zime 1995. godine, bio je najbolji dio njegove karijere. Samo je čovjek sa odlučnošću i energijom Ričarda Holbruka mogao da izvede nevjerovatno tešku diplomatsku majstoriju zauzdavanja suprotstavljenih interesa Vašingtona, Brisela, Moskve, Zagreba, Beograda i bosanskih Hrvata, muslimana i Srba, da bi se konačno zaustavio najtragičniji sukob u Evropi u posljednjih pedeset godina. Za to ostvarenje mu treba odati priznanje.
(Tekst Gordona N. Bardoša, pomoćnika direktora Instituta Hariman na Univerzitetu Kolumbija u Njujorku, preuzet je sa portala transconflict.com)