Čovjek danas treba da bude vrlo discipliniran i samosvjestan kako ne bi prihvatio brojne ponude koje ga mogu dovesti do prezaduženosti. Dakle, mora postojati ravnoteža između štednje i potrošnje, a upravo su banke institucije koje su (među ostalima) zadužene za održavanje te ravnoteže. O bankama i o našim bijednim životima kao dužnicima je ovdje danas riječ.
Može izgledati nemoguće, ali narav banke trebalo bi da bude bliska neprofitabilnom poduzeću. Neprofitabilne institucije su one koje imaju obvezu efikasnosti i ekonomičnosti i nemaju cilj profit nego interese brojnih subjekata. Jasno je kako cilj poslovanja banke ne smije biti isključivo dobit, jer banka treba zadovoljiti mnogo različitih interesa.
Ono čemu nas propadanja (a još više spasavanje) velikih američkih financijskih institucija poučavaju jeste da je banka institucija s velikom društvenom vrijednosti i s velikom odgovornošću koja svakako mora biti bliža neprofitabilnim nego špekulativnim institucijama. Ne smije joj se dopustiti riskantno poigravanje ulozima štediša u svrhu povećanja dobiti za dioničare, i to upravo radi pluralnosti interesa koje ona treba da zadovolji. Novo i pozornije reguliranje financijskih tržišta, koje mnogi ekonomisti žele, ide u smjeru da se bankama prizna društvena odgovornost koja se posljednjih desetljeća izgubila, usprkos izrazitom napretku instrumenata procjene rizika.
Bolest suvremenog kapitalizma je progresivna preobrazba banaka koje od društveno korisnih institucija postaju špekulanti, a špekulant je subjekt čiji je cilj ostvariti što veći profit, i to u kratkom roku. U tom smislu, pohlepa ljudi na ključnim mjestima u financijskom sustavu SAD kap je koja je prelila čašu, te treba govoriti i o pohlepi "malih" ljudi koji na dug kupuju stvari koje im nisu potrebne.
Bankarske i financijske institucije nužne su u suvremenoj ekonomiji. Banka je kanal prijenosa sredstava u društvu, kako među generacijama (ušteđevine odraslih omogućavaju investicije mlađima), tako i između obitelji i poduzeća. Zato su banke iznimno važne institucije za opće dobro. Prve su narodne banke zapravo bile franjevačke Monti di Pietŕ, u prijevodu "Planine milosrđa", stvorene u 14. stoljeću kao sredstvo da se siromasi oslobode od prijetnje lihvarenja.
Sigurnost banke temelji se prije svega na dobrim i kvalitetnim kreditima, kod kojih je vjerojatnost ogluhe, odnosno nepodmirenja duga na minimalno mogućoj razini. Zašto? Zato što je novac koji se plasira kao kredit zapravo nečija štednja, odnosno depozit. To nije ničiji, nego nečiji novac. Zasigurno ne biste htjeli da se vaša životna ušteđevina plasira kao kredit nekoj osobi koja nema namjeru taj novac vratiti. Postoje i druge osnove na kojima se temelji sigurnost bankarskog sustava, pa čak i psihološki elementi, na primjer, kad osoba svoju banku počinje percipirati kao nesigurnu, premda za to nema nikakvoga valjanog razloga.
Dobro je na ovu temu ovih dana prozborio predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, muftija Ševko ef. Omerbašić. On za ekonomsku krizu u prvome redu krivi banke, odnosno, kako kaže, zelenaške kamate. Danas se više nitko ne može obogatiti svojim radom, to je davno prošlo vrijeme. Možemo se obogatiti jedino lopovlukom i mešetarenjem. Zanimljivo bi bilo vidjeti koliki je udio kamata u našem vanjskome dugu. Ne znam točno, ali pretpostavljam da je u toj zelenaškoj pomami prešao polovicu ukupnog duga.
Postoji, međutim, i islamsko bankarstvo, podsjeća Omerbašić, koje nema kamate, nego se rukovodi načelom da snosi rizik i dijeli zaradu. Dakle, banka koja nekome daje kredit računa na podjelu zarade od projekta koji financira. Također, islamske banke ne daju kamate na položen novac u banku. Oni koji ne žele držati novac u banci, mogu ga držati kod kuće.
A, znate li što? U ovoj krizi nije propala niti jedna islamska banka. Naprotiv. Sve su vrlo uspješne. Naravno, one ne ostvaruju tako enormne zarade kao banke koje zarađuju od kamata. Kada jača kriza, banke povećavaju kamate, dok u islamskom bankarstvu, ako je kriza, svi ravnomjerno snose posljedice. Novac u bankama uglavnom je državni i, na primjer, jedna od najpoznatijih banaka je ona u Saudijskoj Arabiji, koja ima 1,2 bilijuna dolara kapitala. Ove je godine novac te banke koristilo 110 država. Uz to, banka ima i fondove iz kojih pomaže siromašnima. Onima koji ni ne mogu biti klijenti banke daju novac bespovratno.
U islamu se zelenaštvo, potcrtava muftija, smatra nevjerstvom i onaj tko se upušta u to mora računati da napušta vjeru. Smatra da je odnos prema siromašnima jako nemoralan, a danas je najviše siromašnih. Ne može se, kaže, govoriti o nekoj krizi koja je nastala zbog nerada, nego isključivo zbog zelenaškog bankarskog sustava.
A, može li drugačije? Apsolutno! Ekonomist Muhammad Yunus iz Bangladeša dobio je 2006. Nobelovu nagradu za mir zbog osnivanja banke koja kreditira siromašne, i njegova je poruka kako je pristup kreditu "temeljno pravo čovjeka". Bez toga prava mnogi ljudi ne mogu izići iz zamke bijede. Kako bi osigurala vraćanje zajmova, banka koristi sistem "solidarnih grupa".
Te male neformalne grupe prijavljuju se zajednički za zajmove, a njihovi članovi su sudužnici koji se međusobno potpomažu u nastojanjima za ekonomskim napretkom. Ali, to su krediti koji se racionalno koriste, a mi smo svjedoci brojnim slučajevima u kojima se pojedinci zadužuju kako bi kupili stvari koje im zapravo uopće nisu potrebne.
U jednom prodajnom centru stoji veliki natpis: "Ne razmišljajte! Kupite!" Ne znam kako vi živite, ali supruga i ja smo počeli razmišljati. I manje kupujemo. No, kasno smo se sjetili. Ralje su tu. U zelenaškom se zagrljaju još vrpoljimo.