Evropska ekonomija gotovo sigurno lagano klizi ka recesiji, što uzavrele političke strasti šefova država dodatno zagrijava na svakom samitu na kojem pokušavaju naći rješenje za dalji zajednički put.
Nastup britanskog premijera Dejvida Kamerona, koji se oštro usprotivio bilo kakvom potezu koji bi mogao značiti smanjenje suvereniteta države na uštrb evropskih integracija, pa bilo to provučeno i kroz priču o jedinstvenoj i istorijskoj odgovornosti i borbi za očuvanje evrozone, dao je povoda velikom broju svjetskih medija da postave pitanje napušta li Britanija prva brod koji tone?
Po povrtku u London većina građana ostrvskog carstva svog premijera je dočekala kao heroja, što je vidljivo iz podrške od oko 60 odsto, dok su mu pojedini politički protivnici i iz vlastite stranke zamjerili da zemlju vraća u svojevrsnu izolaciju.
Da invstitori baš i ne vjeruju u dogovor šefova u Briselu vidjelo se u ponedjeljak na evropskim berzama, koje su bile u crvenom, baš kao i proteklih mjeseci. Sporazum o većoj fiskalnoj kontroli te kaznama za neposlušne članice je nedevoljan i zakasnio, zaključak je većine analitičara.
Većina ih smatra da bez uvođenja evroobveznica neće biti moguće privremeno stabilizovati poljuljanu evroekonomiju, čemu se grčevito protivi njemačka kancelarka Angela Merkel, jer bi teško mogla objasniti svojim glasačima zašto je pristala da radoholični Nijemci garantuju manje uspješnim zemljama da će i dalje prilično dobro živjeti, a da puno manje rade.
Svi ekonomski problemi koji potresaju Evropu direktno utiču i na stanje u zemljama zapadnog Balkana, koje su u posljednjoj deceniji političke i društvene procese usmjerile na približavanju ili ulazak u Uniju.
Najdalje je otišla Hrvatska, koja je na već pomenutom samitu potpisala pristupni ugovor i osigurala da 2013. godine postane punopravna članica, što će nesumnjivo pozitivno djelovati i na većinu zemalja u regiji. Pored uspješno završenog puta, Hrvatska je doživjela i svojevrsnu izbornu katarzu, gdje je većina građana poslala u zasluženu opoziciju duboko korumpirani i nacinalno istrošeni HDZ, pred kojim su vjerovatno godine unutarstranačkih borbi za prevlast u oronuloj zaostavštini Franje Tuđmana.
Svojevrsno buđenje društva koje najavljuje "Kukuriku koalicija" predvođena SDP-om popraćeno je zadnjih godinu dana gotovo svakodnevnim korupcijskim aferama, koje se provlače kroz medije. U glavnoj ulozi su naravno bivši premijer Ivo Sanader i čitava plejada budžetskih biznismena odraslih na jaslama HDZ-a.
Prosto je nevjerovatno u kakvom informativnom blagostanju rade novinari puneći svoje medije transkriptima tajnih razgovora, povjerljivim dokumentima i zvaničnim izvještajima iz policije i tužilaštva, u kojima su optuženi otvorili dušu u pikantnim ispovijestima pred istražiteljima, prozivajući dojučerašnje saradnike, prijatelje i kolege za milionske utaje i krađu.
Sa druge strane, Srbija se grčevito borila da dobije status kandidata do kraja godine, što bi bar donekle stabilizovalo unutrašnja politička trvenja svih protiv svih, demokrata i narodnjaka, regionalista i radikala, socijalista i liberala. Ključnu ulogu o odgađanju kandidature za mart imala je Angela Merkel, koja je sasvim razumljivo u prvi plan postavila odos Beograda prema Prištini, razbijajući iluzije Borisu Tadiću da je održiva politika "I Evropa i Kosovo". Ta kovanica već je postala predmet ismijavanja u javnosti i najbolje ilustruje bezidejnost političke elite u Srbiji.
Vjerovanja kako će barikadama uvjeriti Evropu u stradanje Srba na Kosovu bila su tek puka maštarija i od samog početka nisu imale nikakvog smisla. Šta će barikada na granici prema Srbiji u čitavoj toj priči o carinskim prelazima? Logičnije bi bilo, ako već kosovski Srbi tvrde da žele živjeti u Srbiji, da su ih montirali na granici svojih opština prema Prištini. Tako bi bar iscrtali nekavu unutrašnju etničku granicu, koja bi vremenom mogla definisati i zasebnu političku zajednicu unutar Kosova. Ovako, bez vlastitih institucija i sa sadašnjom politikom iz Beograda ona šizofrena ideja o preseljenju u Sibir nudi im puno više u budućnosti.
I tu negdje između uspjeha Hrvatske i neuspjeha Srbije životari BiH. Briselski šefovi nisu gubili vrijeme na ovdašnje političko stanje već su nižerangiranim činovnicima prepustili da svako na svoj način objasni ono što je svima već odavno jasno. Evropski put je obična bosanska kaldrma na kojoj se treseš sa svakim korakom.
U ovoj Dejtonom definisanoj zajednice više se ovih dana raspravlja o filmskom uratku Anđeline Džoli o zemlji krvi i meda, što u prevodu i znači ime Bakan, ljubavi silovane Bošnjakinje i srpskog vojnika, nego o zaključcima briselskog samita i ekonomskoj krizi. Povod je, naravno, ta vječita, univerzalna dilema ko je ko u BiH. Srbi su, kako zadovoljno izvještavaju federalni mediji, prikazani kao zločinci i agresori, dok su Bošnjaci kroz lik nesrećne djevojke prikazani kao žrtve.
Nigdje ni riječi izvinjenja te iste presrećne javnosti "istinskoj Bosanki Đoli", kako joj ovih dana tepaju po Baščaršiji, zato što su je prošle godine istjerali iz Sarajeva sa čitavom filmskom ekipom tek načuvši da snima film o ljubavi, a ne o agresoru i žrtvi.
Sa druge strane, u Republici Srpskoj su pojedina udruženja izrasla iz ratnih trauma nasjela na tu federalnu euforiju i zatražila zabranu emitovanja u kinima od Banjaluke do Trebinja, podgrijavajući tako pretpremijernu atmosferu. Igrokaz Džolijeve nije ni prva, a neće biti ni posljednja priča izmišljena u Americi koja Srbe prikazuje kao negativce.
I jedni i drugi, opijeni medovinom i zaslijepljeni mržnjom, ne shvataju da je holivudska diva napravila film o njihovoj nesrećnoj prošlosti ne s ciljem da utvrdi ko je kriv, već da zaradi novac.
Film, kako ga shvata atraktivna akciona junakinja Lara Kroft, prvenstveno je dobar biznis, pa se tek onda u njemu mogu tražiti i nijanse umjetničkog izražavanja i tjeranja istorijskih istina. Sve ostalo je besplatna reklama.