Obrazovanje i vaspitanje mladih generacija su veoma važni za svaku državu, za svaki narod. Odavno su bogate zemlje shvatile da je edukacija mladih jedan od glavnih zamajaca opšteg razvoja i napretka, pa je ulaganje u ovu oblast, materijalno i svako drugo, u vrhu prioriteta. Pa i one zemlje koje nisu prije koju deceniju bile visoko kotirane po opštem društvenom statusu, kao Irska i mnogoljudna Kina, strateškom politikom forsiranja obrazovnog sistema, napredovale su izuzetno mnogo.
Važnost obrazovanja niko ni kod nas ne spori, ali istovremeno i ne forsira da se ova oblast tretira u društvu kako zaslužuje. Svjedoci smo čestih štrajkova po školama i fakultetima, nastavno osoblje je potplaćeno, a o sadržaju samog nastavnog procesa slabo se vodi računa. Ono što je najgore i u ovoj oblasti jeste da je nacionalizam zavladao, pa imamo tri nacionalna sustava obrazovanja, tri suprotstavljena nastavna plana.
Da bi se na neki način izmirili ti antagonizmi, formirane su bile komisije, koje su trebalo da oforme zajednička jezgra u nastavi, na prvom mjestu u srednjoj školi. Slabo su u tome uspjele, a ono što im je nekako pošlo za rukom bilo je da iz udžbenika odstrane govor mržnje, kojeg je bilo u dostatnoj mjeri. I danas imamo tri nastavna programa, koji su uglavnom fundirani na ignoranciji svega onoga što se izučava u druga dva nacionalna obrazovna segmenta.
To što imamo dvije škole pod jednim krovom u mnogim mjestima, a što nije zabilježeno ni u jednoj civiliziranoj zemlji, odraz je ksenofobije u našem obrazovnom sustavu. Generacije se vaspitavaju u netrpeljivosti prema druga dva naroda, pa onda nije ni čudo da imamo militantne skupine koje izazivaju sukobe na utakmicama i na drugim mjestima.
Suština politike naših pedagoških zavoda oslanja se na netrpeljivost svega onoga što dolazi iz druga dva naroda. Budno se pazi da u jeziku ne zaluta neka riječ koja nije verifikovana kao srpska, bosanska ili hrvatska, zavisno o kojem se nacionalnom školskom sistemu radi. Treba dobro paziti da učenik ne dođe u doticaj sa riječima koje su karakteristične za ona druga dva naroda. Tako se čuva nacionalni integritet, smatraju pedagoške vođe, a ni malo im ne smeta što je njihov nacionalni jezik zasut anglicizmima. Ti čistunci ne shvataju da je nemoguće očuvati čistotu jezika, posebno u današnjem informatičkom dobu, zaboravljajući da je naš jezik (dobro: tri naša jezika) pun turcizama, germanizama, mađarizama, talijanštine i svih drugih natruha. Ali je za srpske pedagoge važno da se ne vuče neka hrvatska ili bosanska riječ, za Hrvate da nema nekih srpskih natuknica, za Bošnjake da se i u jeziku distanciraju od Srba.
U onim predmetima koji se zovu nacionalnim kao što su književnost, istorija, pa i geografija, izučavaju se svoji nacionalni pisci, svoja nacionalna istorija, svoj nacionalni zemljopis, što je sasvim normalno. Ali nije normalno da se ništa ne uči o drugome, o komšiji. Uvjeren sam da će u Federaciji đaci biti osakaćeni što se neće upoznati sa djelom Jovana Dučića ili Petra Kočića. Kao i što će učenici biti u RS osakaćeni ako ne upoznaju pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića ili Antuna Branka Šimića. Tvorci ovog našeg pedagoškog sistema dijele literaturu strogo po nacijama, mada se književnost kao takva bori protiv granica.
U Indiji se istorija ne smatra naukom, valjda su tamošnji ljudi skontali da je u istoriji malo egzaktnih činjenica, jer su uglavnom ljetopise pisali subjektivni pojedinci, a nije bilo drugih izvora da se porede. Osim toga poznata je misao da istoriju pišu pobjednici. I pored toga mi imamo tri istorije ne samo o prošlim vremenima nego i o ovom nedavnom ratu. Tri istine, a naši učenici se brifuju samo jednom, onom koja odgovara mom narodu. Odavno se u mnogim udžbenicima u drugim zemljama đacima podastiru sva istorijska znanja, pa i ona suprotstavljena, tako da sami mladi procjenjuju šta je validno. Pitanje je dokle će naši pedagozi da se odnose prema našim mladima kao prema maloumnicima? Serviraju se samo prežvakane istine, koje učenici moraju bubati, a da pri tom nemaju pravo na svoje mišljenje.
To što naši đaci ništa ne znaju o svojim komšijama u susjednom entitetu, u susjednoj nacionalnoj grupaciji, samo će dugoročno štetiti mladima. Stasaće i živjeti u shvatanju drugoga kao neprijatelja, ne poznavajući "neprijatelja" ni po čemu. I kakva je budućnost tih ljudi koji odrastaju u izolovanosti, koji ne znaju ime nijednog pisca iz drugog "tabora"? To je obrazovanje u neznanju.