Izbori su očito jedina stvar koja ne može biti dovedena u pitanje u Bosni i Hercegovini. Može se desiti i dešava se da kasni početak nove školske godine, da penzioneri sve duže čekaju na isplate svojih penzija ili da mjesecima nema obaveznih vakcina za djecu.
Moguće je da nam država nikada ne postane članica NATO-a i Evropske unije. Sasvim je realno i da nikad ne izgradimo pristojne puteve kroz zemlju. Izvjesno je jedino održavanje izbora za noviju vlast i za ostvarenje tog cilja ne štede se ni novac ni vrijeme potencijalnih birača.
Ako je vjerovati Centralnoj izbornoj komisiji BiH, naredni opšti izbori biće održani u jesen naredne godine. No, pošto su ovdje rokovi relativan i rastezljiv pojam, predstavnici aktuelne vlasti zasukali su rukave i uveliko počeli predizbornu kampanju. Ne žele rizikovati da budu zatečeni nespremni u slučaju da, zbog "novonastalih okolnosti", vlast budu morali osvajati na vanrednim umjesto na redovnim izborima. Čelnici vladajućih stranaka u niskom su startu ovih dana, kao da su poneseni nevjerovatnim svjetskim rekordom sprintera Usaina Bolta. Glavni adut im je "disciplina", koja ih je i na ranijim izborima dovodila do fotelja: nacionalno prebrojavanje i obećanje da neće dozvoliti ugrožavanje svojih naroda. Ostale eventualne poruke o poštivanju Ustava, o ravnopravnosti i ubrzanju na putu ka EU samo su popratni dekor.
Pripreme za naredne izbore, iako to nije zvanično objavila, prva je počela SDA i njen lider Sulejman Tihić. Zbog biranja novog rukovodstva svoje partije najprije je zaustavio sve pregovore koje je bio pokrenuo s liderima HDZ BiH i SNSD-a Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom. Reforme za navodni napredak cijele BiH stavio je na čekanje dok se nije izborio za još jedan mandat na čelu SDA. Kad je to završio onda je shvatio da sa Dodikom više i nema toliko smisla pregovarati jer on dovodi u pitanje opstanak BiH, daje neprimjerene izjave o Bošnjacima i minira sve ranije postignute dogovore. Tihiću to nije bilo dovoljno da ponovo pridobije naklonost bošnjačkog biračkog tijela, koju je bio izgubio zbog pomirljivih izjava datih u Narodnoj skupštini Republike Srpske i zbog višemjesečnih pregovora s onim što ugrožava opstojnost domovine. Zato se i "sjetio" da na čelu brojnih državnih institucija Bošnjaka ima mnogo manje nego što to Ustav predviđa, a on to kao samoproglašeni borac za pravo i pravdu ne namjerava više trpjeti. Da bi potkrijepio svoje tvrdnje o nepravdi prema svom narodu mukotrpno je sakupljao podatke i izvagao nacionalnu pripadnost svih zaspolenika u institucijama BiH. Ostale vladajuće stranke spremno su odgovorile na Tihićevo istraživanje i predstavile rezultate svojih mini-popisa u inistitucijama vlasti. Očekivano, i njihovi su rezultati poražavajući jer pokazuju da se u 61 bh. instituciji na prste jedne ruke mogu prebrojati oni šefovi koji su Srbi i Hrvati. Politički borci za ravnopravniji i bolji položaj pripadnika srpskog i hrvatskog naroda zaklinju se da ni oni više neće dopuštati ovakav neustavan debalans na štetu svojih glasača. Ove kontradiktorne računice i statistike razumljive su samo nacionalnim liderima i ljudima koji će zasjesti u stranačke izborne štabove. Konzumentima njihovih poruka o napadu i odbrani, od kojih se očekuje tek da ne umru prije otvaranja i zatvaranja glasačkih mjesta, mnogo je nejasnih i zbunjujućih detalja u priči o diskriminaciji. Taman kad im se poluprazni želuci smire od bolne spoznaje da su Bošnjaci/Srbi/Hrvati protjerani s položaja s kojih se vodi država, iznova ih potresu vijesti i objašnjenja da se ovim progonima krši i Ustav te iste države. I kako onda očekivati da od ovolike sekiracije pošteni birač namjernik i zaspi, a kamoli da postavi neka logična pitanja? Da nije proklete nesanice zbog ugroženosti nacionalnog bića, lidere bi se moglo o koječemu ispitivati. Poželjno bi bilo da odgovore kako im se podaci o nacionalnoj zastupljenosti toliko razlikuju, a odnose se na iste institucije. Otkud oprečne tvrdnje o hroničnom nedostatku jednih i višku drugih i trećih, a svi svoje omjere u rasporedu fotelja baziraju na Ustavu BiH? Je li moguće da su se neki toliko zanijeli pa istraživanjem obuhvatili i nacionalnu sliku zaposlenih u vladama i agencijama susjednih država? Ili svaka partija ima neki svoj posebni državni ustav pa su zato i različite kvote o prihvatljivom broju šefovskih pozicija za bošnjačke/srpske/hrvatske kadrove? Sve i da se desi "ono što biti ne može" pa zagovornici dosljedne primjene Ustava odgovore na ova pitanja, radoznalom i neispavanom biračkom tijelu opet ne bi bilo sve jasno. Preglasavanje i potčinjavanje jesu problem.
Problem je i što neke agencije mjesecima rade bez direktora (samo) zato što na konkursu uporno pobjeđuju najuspješniji, ali ne i nacionalno najpoželjniji. Nije stoga sporno i nerazumljivo da ove poteškoće treba otkloniti. Sporno je i gotovo neizdrživo što nam besposlena vlast kadrovske križaljke nameće kao pitanje od životnog značaja, a zanemaruje svoje silne obaveze, čijim bi ispunjavanjem u ovoj zemlji nekom biraču ili apstinentu od izbora sutra stvarno moglo biti bolje u životu. Nejasno je, na primjer, na osnovu čega Tihić misli da mu treba vjerovati kad sad tvrdi da bi se jednako požrtvovano borio i za ravnopravnost Hrvata i Srba da su kojim slučajem ugroženi? Zašto vjerovati Čovićevim tvrdnjama da se samo prinicipijelno odupire majorizaciji Hrvata? Obojica su svoju prinicipijelnost pokazali višemjesečnom svađom s liderima drugih bošnjačkih i hrvatskih partija čiji će čovjek biti postavljen za direktora "Energoinvesta", "Hidrogradnje" i HT Mostar. U ovom federalnom slučaju odlično se vidi da izvor svih problema nije u nacionalnom predznaku jer je garantovano da će to biti direktori Bošnjaci i Hrvati. Stvarna muka je sa Strankom za BiH i HDZ 1990 naći zajednički interes i izabrati menaždera koji bi slušao sve zainteresovane strane.