Prošle su od tada tri i po decenije, bio sam u Senti u sivomaslinastoj uniformi. Tog decembra široku i mirnu Tisu potpuno je okovao led. Nevjerovatan prizor za nekoga ko živi pored Vrbasa, brze rijeke koja nikada ne ledi!
Već tada čuo sam o jednom čudesnom fenomenu vezanom za ovu tihu rijeku, o takozvanom cvjetanju Tise.
Svakog juna na Tisi kod Novog Bečeja, Sente i posebno Kanjiže, ali i uzvodno kroz Mađarsku, pa i dalje sve do ukrajinske granice, kao i na nekim njenim pritokama, dešava se ovo prirodno čudo.
Cvjetanje Tise fenomen je koji sve više privlači turiste iz cijelog svijeta i nije riječ o nekoj biljci, već o rojenju i parenju vretenastog insekta sličnog leptiru ili, bolje, vilinom konjicu, čiji život traje svega nekoliko dana.
Nakon toga uginule jedinke padaju na površinu vode pa se čini kao da je sva rijeka procvjetala.
Ovakav fenomen dešava se još samo na jednom dijelu rijeke Misisipi, kao i na rijeci Jangcekjang u Kini.
I, malo je poznato, na rijeci Ukrini, kod nas!
Ukrina je nakon Dejtonskog sporazuma zvanično postala najduža rijeka Republike Srpske, što je još jedan malo poznat podatak. Ukrina nastaje od rječica Male i Velike Ukrine. Velika izvire na padinama Uzlomca, a Mala u podnožju Borja. Kod Kulaša ove bistre rijeke se spajaju i tvore nama poznatu Ukrinu. U nekim krajevima ova rijeka i dalje je poznata po svom nekadašnjem nazivu, Ukrnja. Rijeka protiče kroz pet lokalnih zajednica: Čelinac, Prnjavor, Doboj, Derventu i Brod, i desetak kilometara jugozapadno od Broda ulijeva se u Savu. Južnije od Novog Sela iz matice se izdvaja jedan (rekli bismo svadljivi) rukavac i on svoj put takođe završava nizvodno u Savi.
Naziv cvjetanje Ukrine odvajkada je poznat u narodu. Krajem jula i početkom avgusta, tokom večeri i jutra, larve ukrinskog cvijeta krenu sa dna rijeke, iz mulja, i počnu se preobražavati u bijelog leptira, paučinastih krila. Prvo se preobražavaju muški insekti i oni se, čini se, svjesno žrtvuju jer ih napadaju žabe, drugi insekti, ribe i noćne ptice. Potom, na površinu kreću i ženke, roje se nad rijekom i pare sa preživjelim muškim leptirima i polažu jajašca, koja tonu ka dnu rijeke u mulj. Nakon toga, umorni od ljubavnog plesa, leptiri padaju na površinu vode, tako da se čini, od njihovih uginulih jedinki, da je Ukrina procvjetala. Larve ukrinskog cvijeta žive tri do četiri godine u mulju, na dnu rijeke, dok je život bijelog leptira tek nekoliko dana. Za cvjetanje Ukrine najbitnije je da je voda čista, kao i da se temperatura vode kreće oko 20 stepeni. Ako ti uslovi nisu ispunjeni, larve će sačekati onu narednu, četvrtu godinu i tek onda krenuti na površinu da se preobražavaju u leptirove.
Nažalost, ovaj fenomen malo je poznat i u našim granicama, tako da jedini koji ga obilježavaju i daju mu značaj su derventski pjesnici, tokom Međunarodnih ilindanskih pjesničkih susreta "Prljača".
Derventski pjesnici veoma su aktivni, a ove godine slave značajan jubilej - 30 godina postojanja Srpskog književnog kluba "Vihor". Klub je, dakle, osnovan 5. septembra 1995. godine, tako da su pjesnici u Derventi prve stihove stvarali još prije nego što su topovi u Bosni i Hercegovini sasvim utihnuli. (U Derventi je i prije rata postojao Književni klub "Vihor", koji je početkom rata prekinuo rad iz poznatih razloga.) Osnivači SKK "Vihor" su Slavko Pokrajac, Savko Pećić i Milorad Mišo Đurđević. Nažalost, Savko i Slavko su preminuli, ali Mišo je i dalje jedan od stubova "Vihora", zajedno s aktuelnim predsjednikom kluba Nenadom Simićem. Uz pomenutu četvoricu pjesnika, funkciju predsjednika kluba obavljao je i Milanko Prodić.
Godinu dana po osnivanju kluba, 1996, pokrenuti su i susreti na Prljači. (Naziv Prljača je svakako neadekvatan za jedno prelijepo kupalište na Ukrini, omiljeno među stanovnicima Prnjavora i Dervente. Zna se da je na tom mjestu postojao mlin, a rijeka je inače poznata po brojnim mlinovima. Ipak, naziv vjerovatno dolazi zbog toga što su na Prljači pralje nekada prakljačama prale veš, a još vjerovatnije, jer su se tu ispirali lan i konoplja i tokom potapanja i ispiranja prljao biserno čistu vodu Ukrine.) Od 2002. godine počinje objava konkursa u tri kategorije: pjesma posvećena ljepotama voda, šaljiva pjesma o vodama i aktivnostima na rijeci i pjesma na temu "Ukrinski cvijet". Od 2005. počinju se dodjeljivati i nagrade, a festival 2010. prerasta u Međunarodne susrete.
"Za 24 godine festivala, u prosjeku oko 50 pjesnika se prijavljivalo za susrete i slalo svoje pjesme. Mnogi od njih su i učestvovali na susretima, a neki su i nagrađivani", rekao nam je Nenad Simić, predsjednik kluba, na naš upit o ukupnom broju učesnika festivala i radova u dosadašnjim pratećim zbornicima festivala. Predsjednik "Vihora" nas je i dočekao u subotu, 9. avgusta, na Panića adi, u Miškovcima, mjestu ovogodišnjeg održavanja susreta "Prljača 2025". Mjesto održavanja susreta nije uvijek Prljača, ali je gotovo pa uvijek, barem dijelom u prirodi, na nekom prelijepom kupalištu ili izletištu pored Ukrine. I po pravilu, svaki od učesnika ovdje dobije simpatične poklone i suvenire za uspomenu na susrete. Ovog puta bila je to bijela majica sa logom kluba, koji proslavlja tri decenije uspješnog rada.
Kada sam se spustio do rijeke, da presvučem odjeću u kojoj sam došao i obučem dobijenu majicu, ugledao sam bijeli par leptira kako nadlijeće rijeku. Ili mi se sve to samo učinilo, od silne želje da zaista prisustvujem čudu prirode. Još dugo sam ostao zagledan u rijeku.
Među onima koji su do sada slali svoje radove i učestvovali u susretima su i brojna poznata imena našeg pjesništva: Stevka i Ranko Preradović, Majo Danilović, Živko Vujić, Miladin Berić, Selena Berić, Dragica Grbić, Jovan Bundalo, Milad Obrenović, Biljana Kitić Čakar, Ljutomir Rundić, Zoran Grumić, Goran Vuković, Ivan Gaćina, Gojko Mandić... spisak je poduži, a među ostalima pomenuo bih i našeg legendarnog boksera, velikog fajtera Marijana Beneša!
"Iako književni klub u svom nazivu nosi pridjev srpski, na susretima su dobrodošli i dolaze ljudi svih nacionalnosti i vjeroispovijesti, ljudi koji vole rijeku i prirodu, vole poeziju, druženje i zabavu", pojasnio nam je Simić smisao festivala.
Objasnio nam je i da grad Derventa pruža značajnu podršku radu kluba. Grad živi za "Vihor" pa mu i pruža kako materijalnu, tako i svaku drugu podršku. Jer, sve u klubu se radi isključivo volonterski, a prateći zbornici susreta se ne naplaćuju, kao i svečani ručkovi za prisutne autore.
A upravo je gradonačelnik Dervente Igor Žunić zvanično otvorio pjesničke susrete pored rijeke Ukrine i prisustvovao cjelokupnom programu. (Gradonačelnik Žunić prethodnog dana prisustvovao je i svečanoj akademiji povodom 30 godina SKK "Vihor" održanoj u Kulturnom centru u Derventi.)
Pored Ukrine, u hladu obližnjeg šumarka i uz svježinu vode nastupilo je četrdesetak prisutnih pjesnika, a onda su nastupili i oni iz najužeg izbora, pohvaljeni i nagrađeni. (S ponosom ističem da je moja supruga Maja među pohvaljenima.) Nagrade su dobili: šesnaestogodišnja Ivana Kalinović iz Pelagićeva za pjesmu posvećenu ljepotama voda, Dragomir Liščić iz Dervente za pjesmu na temu "Ukrinski cvijet", Mila Gaćanović Stašević iz Zrenjanina za šaljivu pjesmu o vodama i aktivnostima na rijeci.
Dodjelom nagrada susreti su zvanično i završeni, a domaćini su nas poveli u obližnji restoran, gdje je uslijedilo neformalno druženje pjesnika uz dobru hranu, piće i odlično raspoloženje.
"Izdavačka djelatnost, organizacija Međunarodnih ilindanskih susreta 'Prljača', Dani sjećanja na preminule pjesnike, 'Vihorovo' stihovanje, puštanje u rad internet stranice kluba, nastavak saradnje sa udruženjima pjesnika u RS, Srbiji, Sloveniji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji... neki su od najvažnijih aktivnosti "Vihora" i planova za budućnost. Svakako jedno od najvažnijih je i skoro izdavanje monografije povodom 30 godina rada kluba", odgovorio nam je na naš upit na rastanku Nenad Simić, predsjednik "Vihora".
A Maja i ja prije povratka u Banjaluku još jednom smo otišli do Ukrine i pogledom potražili najljepši cvijet ove biserne rijeke.