Političku scenu Bosne i Hercegovine već godinu dana potresaju brojni nesporazumi. Ti nesporazumi su se ticali osnovnih smjerova kretanja ove zemlje u budućnosti. Oni su prenošeni iz jedne u drugu oblast života, po logici da budućnost obuhvata cjelinu, a ne može obuhvatati ni biti određena pojedinačnim njenim dijelom, ne može se odnositi samo na jedan aspekt života.
Nisu uzroci svega što se zbivalo bili u sadašnjem ekonomskom stanju i socijalnoj situaciji, koja najčešće definira i oblast politike. Da je bilo tako ne bi na površinu izašli fundamentalni problemi karaktera zemlje i prirode njene budućnosti, već bi to bili problemi ekonomskog razvoja, pronalaženja i privlačenja kapitala u zemlju, zapošljavanja i razvoja proizvodnje, a ne svih mogućih aspekata potrošnje. Političkom scenom bi dominiralo razmišljanje i rješavanje problema ljudi, a ne fikcija nekih političara i njihove neodoljive želje da osiguravaju i čuvaju domene u kojima ostvaruju vlast.
Najviše onoga što je odista dominiralo životom zadnjih godina i što je potresalo našu javnost, izazivajući veliku nesigurnost i zabrinutost građana, čak do te mjere da su zaboravili na ogromna poskupljenja, rapidan pad životnog standarda i sve poteškoće koje su se na njih srušile osobito zadnjih mjeseci (a i to smo u ovoj kolumni nedavno predvidjeli), jeste ideološki karakter političkog mišljenja i zastupanja apstraktnih ideja i subjekata. Naši političari su nastavili da govore u ime naroda, nacija, viših interesa i historije, umjesto govora činjenica o životu realnih ljudi i stanju realnih odnosa među njima. Od nacije žive nacionalisti i demagozi, od historije žive samo historičari i oni koji je siluju - prvi slabo, a drugi veoma lukrativno. Budući da se tu radilo prije svega o problemima nastalim u mišljenju ljudi i o podržavanju takvog načina mišljenja koje je dolazilo iz krugova koji imaju svoje probleme susreta sa historijom, stvar nije bilo moguće promijeniti samo jednim kanalom i jedino djelovanjem izvana, kako su se to mnogi nadali.
Svi koji su se u tom smislu uzdali u čarobni štapić EU i njenog visokog predstavnika, varali su se. Oni su se varali iz dva razloga. Jedni su mislili da je EU sila koja može diktirati nešto izvana. Ona nije sila, nego racionalno i bez ideoloških predrasuda i premisa i upravo protiv djelovanja takvih premisa uspostavljena zajednica naroda i država koji Europu smatraju svojim životnim prostorom i žele da je oslobode nekih aspekta historije, a to su međunacionalni sukobi, koji su samo u 20. vijeku odnijeli preko 100.000.000 ljudskih života, a da o materijalnim razaranjima i ne govorimo. Drugo, sila nikada nije ništa u svijetu riješila, osim što je donosila nove komplikacije i kompromitirala budućnost čak i onu za koju se zalagala, kao što to u najnovije vrijeme dokazuju sve intervencije silom u tokove svjetske historije. Promjene u našoj zemlji su potrebne svima, a one su mogle doći samo kroz osvještavanje i naše javnosti i politike, a to osvještavanje je moglo doći samo iznutra, iz razvoja svijesti naših političara i njihovog potpunijeg razumijevanja, ne samo politike nego i karaktera, mogućnosti i granica mijenjanja stanja stvari nastalih historijskim zbivanjima. U tom procesu su EU i visoki predstavnik mogli biti samo katalizator unutarnjeg procesa sazrijevanja političkog mišljenja, prije svega svijesti o odgovornosti politike za nešto više nego što su to nacionalni interesi, odgovornosti za budućnost cjeline u kojoj živimo svi, cjeline koja se više izvana, intervencijama silom, ideologijama i interesima ne može mijenjati. Ona se može mijenjati samo sazrijevanjem u okviru optimalnog odnosa sa svijetom koji možemo naći u EU. Ona bi nam donijela ono što smo izgubili. A izgubili smo, i to svi odreda, jednu širu zajednicu, jedan širi okvir našeg života koji, da je uopće imao uvjeta da se u potpunosti razvije i realizira na temeljima nacionalističke ideologije i ciljeva njegove politike, bio bi već davno dovršen, a ne bi u 21. vijek unosio miris krvi i baruta kao dominantnu aromu svoje sadržine. Europa može biti taj nama malim državama nužni okvir sigurnosti od sile kao sredstva političkog djelovanja i načina rješavanja političkih pitanja.
A da bi, u našem slučaju, to bilo moguće, trebalo je prvo da dođe do dijaloga među vodećim našim političarima i to bez predrasuda, bez unaprijed datih definicija i ljudi i njihovih mišljenja, tj. da dođe do njihovog suočavanja sa stvarnom situacijom u zemlji, pa tek onda i suočavanja i sučeljavanja koje bi moglo donijeti rezultate. Pisac ovih redova se i u ovoj kolumni i u javnosti uopće stalno zalagao upravo za takav pristup, tj. za stav da je otvoreni dijalog, bez prethodnih uvjeta i neporecivih stavova, imperativ i conditio sine qua non za bilo kakav napredak ove zemlje i njihovih mišljenja o njoj. Jedino je taj postupak i takav proces obećavao uspjeh. Historijski učinci se ne mijenjaju odjednom. Da bi u historiji, ako se to ne pokušava silom, išta bilo moguće mijenjati, a u nas ima štošta da se mijenja, zapravo sve ono što je nastalo silom i što odslikava ulogu sile u našim životima, ali je količina sile i dubina promjena do kojih je došlo silom, toliko velika da je u ovom momentu jedino moguće odrediti zajednički cilj kojem svi težimo, jedan pravac kretanja koji neće ugroziti ničije stvarne interese i tako utvrditi opće okvire tog kretanja. U tome upravo može jedino da nam pomogne i nastojala je da nam pomogne EU. Izgleda nam da smo parafiranjem ovog sporazuma blizu izlaza na taj put, koji nas vadi iz jedne situacije koja nije obećavala ništa dobro nikome, ma šta mislio o sebi i svojim "historijskim" interesima i postignućima.
Svi koji imaju iluziju o nekakvoj apsolutnoj samostalnosti u današnjem svijetu grdno se varaju. I ranije smo iskusili i to stanje tobožnje neovisnosti i oslonac na pouzdane prijatelje, uz dominaciju interesa velikih sila koje su nam određivale sudbine, od Bečkog kongresa i Berlinskog kongresa, Versaja, Jalte do Dejtona. Eventualni ulazak u EU bi nas oslobodio ove more i potrebe da imamo specifične saveznike koji su, kako se to dobro zna, uvijek bili u savezu sa još važnijim saveznicima, a najviše sa sopstvenim interesima, a mi smo im služili kao kusur u odnosima sa drugim velikim silama. Iz tog razloga, da bi se mi mogli razvijati na sigurnom terenu i bez bojazni da će nam neko diktirati ono sa čime se mi ne bismo nikada složili, potrebno je da uđemo u Europsku uniju, da nađemo u doslovnom smislu i stvarno a ne lažno "Safe Heavens - sigurno nebo" za nas u smislu političke i vojne sigurnosti i stabilnosti stanja i optimalnih mogućnosti za razvoj, uz uvjet da smo sami sposobni za to.
Neće to biti med i mlijeko, ali je najsigurniji mogući put oslobađanja naše zemlje od tutorstva i to osobito onih koji su u tri navrata u zadnjih stotinu godina pokazali da im je glavni cilj bio razbijanje Bosne i Hercegovine kao države u korist proširenja sopstvene države. To se jasno izrazilo u Sporazumu Cvetković-Maček, u nasilnom stvaranju NDH 1941. godine i u Sporazumu Tuđman-Milošević. Svi smo mi gorko iskusili značenje tih sporazuma i brige iznava za naše Srbe, za hrvatsku braću i za naše muslimane, tj. sad Hrvate, sad Srbe, kako je to kome trebalo u datom momentu. A kada znamo da smo sada mi svi samo male nestabilne i na međusobne sukobe osuđene državice na jugoistoku Europe i na Balkanu, da nas logika preživljavanja tjera da nađemo krov koji je najmanje upitan, sa stajališta ukupnih svjetskih zbivanja, tada bi sve rezerve, koje su u mnogim aspektima realne, svi rizici u koje ulazimo, prije svega rizici za naš mentalitet, način mišljenja i spremnost da radimo i odlučujemo racionalno i u korist svih, trebale da otpadnu. Ulazak u Europsku uniju je za nas luka spasa, sa svim rizicima koje uplovljavanje u takvu luku svagda nosi. Jer ne traži se luka spasa na mirnom, nego na burnom moru. Dakle, ovaj potpis nije taktički postupak nego dalekosežna strateška odluka i niko od naših političara ne bi smio više da se igra sa onim što on sadrži i podrazumijeva. Nema nacionalnog ili drugog interesa koji bi bio iznad toga da se nađemo pod okriljem Europe čiji smo oduvijek dio. Pod europskim krovom možemo i svoju kuću urediti kako to i bog i moderna demokratska misao i praksa zahtijevaju.