Živimo u doba reklama, kada se u svako vrijeme i na svakom mjestu propagira sve i svašta. Na prvom mjestu su razni proizvodi, među kojima ima i onih sumnjive namjene, kao što je preparat protiv ćelavosti, a nastala je i poplava raznih proročica i proroka, koji zabrinutim i unesrećenim ljudima prodaju maglu predskazivanja budućnosti. Sve se nudi, prodaje, pa tako i pozitivan imidž jedne zemlje.
Koja je država najbolja u gimnastici, u fudbalu, u hokeju na ledu? Koja zemlja ima najbolje filmove, gdje je muzička scena najbogatija? Tako se takmiče sve društvene zajednice na zemlji, mada se vlasti u pojedinim zemljama ne mogu pohvaliti kvalitetom života tamošnjeg stanovništva, standardom. Tako su bivše zemlje iza "gvozdene zavjese" bile izuzetne u sportu i šahu, ali život u tim represivnim državama nije bio za pohvalu.
A, čime ćemo se mi pred svijetom pohvaliti? Hoćemo da se priključimo Evropskoj uniji, a šta dobroga donosimo u tu zajednicu? Naravno da to nije ništa značajno od privredne proizvodnje, pa ni u poljoprivredi, a u nauci gotovo da naša zemlja ne postoji. Jedino što nam preostaje jeste da se hvalimo prirodnim ljepotama, mada smo nebrigom počeli da poružnjavamo te krajolike.
Ono što je kod svih drugih zemalja veoma razvijeno je u sportu i u umjetnosti. To se ispostavlja kao najatraktivnije, tim sferama su ljudi na planeti veoma okrenuti. Kada pobijedi neki nogometni španski tim za prvaka to se pročuje do najudaljenijih i najzabitijih sela na svim kontinentima. Bio je izvrstan film o navijačima među polaznicima nekog tibetanskog samostana. Pa možemo li mi da se negdje u sportu prošvercamo, pa da se o Bosni i Hercegovini govori diljem svijeta, ne samo o proteklom ratu?
Nažalost, to je malo vjerovatno, pošto za dobre sportske rezultate treba materijalnog ulaganja, ali i razumijevanja za mlade u sportskim društvima. To ne treba očekivati od naših političara, pošto je jedino njihovo interesovanje okrenuto ličnom prestižu, karijeri u partijskoj hijerarhiji. Na veoma niskim granama je naš sport uopšte, pa čak i fudbal, koji je kod nas popularan, ne može da se u takmičenjima izbori do drugog kola evropske lige. Ono nekoliko fudbalera što igraju po Evropi (u Njemačkoj najviše) malo je da bi se naša zemlja pohvalila kvalitetom.
Uvjeren sam da imamo velikog potencijala u umjetnosti, ali tu je tek pravi rusvaj. Umjetnost je u potpunosti oslonjena na pojedinca, zna li i može li se progurati u inostranstvu. Niko ne vodi računa o tome da umjetnici svoja djela pokažu stranoj publici, jer su naša umjetnička udruženja i institucije kulture potpuno u tom smislu nemoćni, materijalno i organizacijski, dok interes za kulturu kod naših političara ne treba ni pominjati. Mi imamo jednu političku hordu primitivaca, mediokriteta, koji i ne znaju da postoji umjetnost. Kada ste i na jednom političkom forumu ili od pojedinih političara čuli da pominju umjetnost? Oni ne čitaju literaturu, ne idu u pozorište, ne slušaju koncerte, osim onih kafanskih pjevačica, a što se tiče znanja o likovnoj umjetnosti ostali su na nivou primitivnog slikarstva. Pa ko će onda pomoći da se naša umjetnost iskaže svijetu?
Kako je kod nas nacionalna ideja sve uništila, tako je ona etiketirala stvaralaštvo samo na nacionalno. To je idejni sunovrat za umjetnost. Dok u svijetu umjetnost postaje globalno pripadajuća svima, kod nas se stvaralaštvo sve više zatvara u nacionalne torove, bez doticaja sa drugim kreatorima i drukčijim kreacijama. Posebno se kod nas ne obraća pažnja savremenoj, modernoj umjetnosti.
U tom smislu i jesu nacionalisti protiv nekog državnog tijela koje će se brinuti za prezentaciju naše umjetnosti u inostranstvu. A na stranim festivalima tamošnji kulturnjaci hoće da sarađuju sa državnom reprezentacijom umjetnika, a ne s nacionalnim grupama. Pa tako naš umjetnik može otići predstaviti se u inostranstvo jedino ako ima neke svoje privatne veze.
Vlasti u Republici Srpskoj imaju svoju umjetnost i svoje umjetnike. Mogu pod entitetskom firmom nastupati vani (najviše u Srbiji i Beogradu), ali pod državnom firmom nikako. Pa sad treba vidjeti koliko je to dobro za umjetnike i umjetnost u RS. Naravno da je u svijetu u oblasti kulture poznata regionalna saradnja, pa i saradnja gradova, ali je uobičajeno da se države predstavljaju. Kad mnogi naši političari neće da imaju državu, a oni su moćni, šta se tu može!
Šteta, a imamo veoma dobre umjetnike, poput slikara Safeta Zeca, koji živi u Veneciji, imamo režisera Danisa Tanovića, koji se sam probio do "Oskara", imamo Dževada Karahasana, koji objavljuje romane na njemačkom govornom području, te Milana Jergovića, vodećeg pisca u Zagrebu. Nažalost, slabo poznajem umjetnost danas u RS, što je rezultat autičnosti naše politike. Baš briga političare, a ne znam koliko su umjetnici zadovoljni ovakvim stanjem!