Dobro je svima znano koliko je bitno obrazovanje kako za pojedinca tako i za društvo, za zemlju. Ali kao i u svemu ostalom kod nas je ta oblast na krivo uređena. Diktiraju političke stranke na teritoriji na kojoj upravljaju, pa se dešava skandal da je u dječijim vrtićima u Sarajevu zabranjen Djed Mraz, jer nadležna direktorica dolazi iz fundamentalno vjerskog okruženja. I uopšte se niko ne brine što svijetu šaljemo sliku o našem glavnom gradu kao o fundamentalističkom centru.
Poznata je također priča o srednjoškolskim udžbenicima, koji se uređuju po nacionalnim ukusima, a da se često ne oslanjaju na zdravorazumske osnove. No ono što se dešava u visokom obrazovanju često ulazi u domen kriminala i korupcije. Skandala s univerzitetskim profesorima je na pretek, ponešto od toga izađe u javnost, ali daleko više mućki ostaje nepoznato medijima. Kada student izučava fakultet u takvom kriminalnom okruženju, postavlja se pitanje kakav će to na kraju ispasti akademski obrazovan čovjek?
Mnogo se govori o tome kako je univerzitet autonoman, a u stvari je daleko od toga. Zakonski je postavljen tako da sve važnije odluke za fakultete donose vladajuća politika i političari. Za Sarajevski univerzitet nadležan je ministar u kantonu za obrazovanje, koji imenuje sve dekane i ostalo višeškolsko osoblje, jer od njega zavisi svaka para. Tako cijeli Univerzitet ima pod svojom vlašću Stranka demokratske akcije, jer je ministar njen kadar. Govore mi neki profesori da je nemoguće provesti neku razvojnu akciju jer su mnogi profesori partijski umreženi, a često i vjerski. Prolaze samo oni kadrovi koji dolaze iz njihovog okrilja.
Kao trakavica rastežu se skandali što se vežu za profesore sa sarajevskog Pravnog fakulteta, što su ih za sobom ostavili među studentkinjama u Tuzli. A da se o prodaji diploma i ocjena i ne govori! Kola anegdota da se autobus na proputovanju kroz Mostar, a i Banjaluku, zaustavlja petnaest minuta duže da bi neko od putnika nabavio diplomu. Izgleda da se kod nas jedino kažnjavaju prekršitelji saobraćajnih propisa, a o tome da fakultetski profesori odgovaraju za nepodopštine nema govora.
Saznajem da u Sarajevu ima sedam univerziteta: Univerzitet u Sarajevu, Univerzitet u Istočnom Sarajevu, Američki univerzitet, dva turska, jedan u vlasništvu Ejupa Ganića i na kraju privatni univerzitet kojim rukovodi Zdravko Šurlan, čovjek koji nije završio ni visoku školu, a okolo političarima dijeli ordenje za humanizam. Ako se tome doda da u samom Travniku imaju tri univerziteta, od toga jedan na nekom selu, onda postaje jasno da je bavljenje visokoškolskim obrazovanjem postalo najobičniji biznis, gdje se često za jeftine pare, a za malo truda, ili nikakvog učenja, dobija papir kao akademski obrazovan građanin.
I šta se radi sa tako fabrikovanim kadrovima? A treba znati da su ti štancani kadrovi gotovo jedino iz ekonomije, prava, političkih nauka, menadžmenta, tamo gdje je studentima potrebna samo knjiga ili skripta da bi završili studije. Sve su to kobajagi nauke, gdje može ovako ili onako, a u egzaktnim oblastima, nema privatnih, folirantskih fakulteta. A upravo takvog nam je kadra potrebno.
Mnogi univerzitetski profesori nisu zadovoljni svojim zvanjem, pa se često ubacuju u političke vode, postaju poslanici ili ministri. Ima takvih jako mnogo, pa se postavlja pitanje zar su svi oni takvog kapaciteta da mogu istovremeno obavljati dva veoma važna i odgovorna posla. Moguće da oni smatraju kako ni univerzitet ni politika nisu ozbiljni poslovi, pa nam stoga sve ovako šlampavo ide. Razmišljaju u Sarajevskom kantonu da omoguće političarima bavljenje profesurom na fakultetima, jedino mogu da budu neki saradnici. Idemo da vidimo!
Uveliko se pokušava da napravi revizija boračkog sustava, a hoće se i revizija privatizacije. Čini se da bi trebalo obaviti reviziju našeg poslijeratnog života, a na prvom mjestu bi trebalo pregledati sve fakultetske diplome. Nevjerovatan je broj onih koje su dobijene za lovu, ili na lijepe oči, što će reći preko veze i poznanstva. Pa kada mi neko kaže da ima diplomu, ja ga sumnjičavo pogledam, pitam se na koji je način dobio to "ćage".
A o uspostavljanju bolonjskog procesa druga i duga je priča. Koliko sam se raspitivao, ni mnogi profesori ne znaju suštinu ove reforme, a da se ne govori o tome da nisu upoznati kakva se diskusija vodi na vodećim evropskim univerzitetima o valjanosti, odnosno nedostacima ove ozbiljne akcije. Uglavnom, bolonjski proces se kod nas svodi na prilagođavanje studenata, a profesori u tom smislu ništa ne čine, jer bi valjalo po tom novom slovu zakona cjelodnevno provoditi vrijeme sa studentima. A kako da to čine naročito oni profesori koji su angažovani u politici ili na drugim privatnim fakultetima?
Veliki su poslovi pred reformom univerziteta; a nije se maklo nimalo naročito u moralnom preobražaju. Neizvjesno je kada će početi.