Sjedjeli smo u restoranu "Dal bolognese" na rimskoj Piazza del Popolo. Hvala bogu ovdje još nešto znači diplomatski status, pa smo preko Ambasade uspjeli doći do rezervacije, a inače nema šanse da se upucaš pogotovo otkako se pročulo da će njihov kuhar spremati svadbenu večeru za Toma Cruisea i Katie Holmes. Vjenčali su se u zamku na jezeru Bracciano blizu Rima, kakav nema ni Todorić, a pripada drevnim patricijima obitelji Odescalchi njihovo ime je povijest, grb osobito kićen s orlom, lavom i šest Aladinovih svjetiljki...
Ono, zamak, brate, s nazubljenim bastionima i kulama poput Minčete, te tornjićima s kojih vijore zastavice - samo fale famfare... Ne znam što su jeli Cruisevi, Beckham, Armani i ostatak ekipe koji se tu okupio na sektaško vjenčanje po scijentološkoj liturgiji koju je izmislio jedan loš pisac naučne fantastike (Ron Hubbard), ali ja sam s jelovnika u `Bologneseu` naručio ugroženu vrstu - ugroženu od slikovite no nimalo izdašne nouvelle cuisine: naručio sam mesnu štrucu s jajem i pire.
Prije toga, pojeo sam pašta fažol i odmah se suglasio kako je `naš recept sto puta bolji`. Talijani ne stavljaju suho meso, ni špek, niti počinju sa zaprškom, a upotrebljavaju malen grah nalik na azuki i neke sitne šubiote, umjesto velikih, hrapavih rigatona, koji se mogu onako dobro natočati... Štruca je bila OK. Rekoh kolegama: `Bogami, ovo je kao nekoć u 'Vjesnikovu' sindikalnom restoranu...`
Tu ja pretjerujem malo, glumim jugonostalgiju radi poze, provokacije i zato što mislim da naročito u ovakvim luksurioznim prigodama, kad se zavališ u neki bolji rimski restoran okružen publikom koja kao da je izašla iz Viscontijeva filma i to poslije pročešljavanje Via dei Condotti, gdje svi dizajneri drže dućane za cipele, treba obnoviti tko smo, što smo i odakle dolazimo, a mene, zapravo, baš ne vuku uspomene na one prljave, vlažne zidove starog `Vjesnikova` rastorana, prije renovacije u doba Univerzijade, kad sam bio izabran za sindikalnog povjerenika s programom farbanja menze, što se, kao i mnoga druga obećanja, onda nije moglo realizirati...
U razgovoru za tom večerom, koji se jugonostalgije nije ni dotakao, pošto je bilo riječi samo o pariskim i rimskim modnim salonima, kulturi, izložbama i rimskoj politici, odmah smo došli na Predraga Matvejevića i na njegove nevjerojatne, upravo fabulozne veze na talijanskoj lijevoj političkoj sceni. Do jučer, bio je predsjednik Prodijeve Komisije za Mediteran, koja u talijansku vanjsku politiku nastoji utisnuti svijest o južnjačkom i morskom geopolitičkom položaju zemlje što je preko svoga sjevera zakvačena na zapadnoeuropski atlantizam.
Zaista, Italija je isto toliko odvojena i neosvještena o svojoj geografskoj i historijskoj poziciji na Sredozemlju, kao Hrvatska vis-a-vis Balkana, ili manje ideologiziranim terminom, jugoistočne Europe, koji u Foreign Officeu zovu Istočni Adrijatik, a profesori povijesti - rumelijski beglerbegluk, europska Turska.
Kako sam se sa Peđom bio istoga dana ranije našao na ručku, u jednom divnom, nepretencioznom potpuno talijanski veličanstvenom ekspres-restoranu pored RAI-a, gdje zalaze sve rimske televizijske vedete, mogao sam o tome dodati nešto iz prve ruke. Predrag je također blizak sa Faustom Bertinottijem, komunističkim predsjednikom Camere - talijanskog Sabora - te s Francescom Rutellijem, bivšim gradonačelnikom, koji ga je pozivao na svoju listu, u Federaciju zelenih, što se za Matvejevićev ukus malo previše otklonila u desno.
Priznao mi je, međutim, da je hrvatski ljevičar Ivan Ninić njemu baš po ukusu, pa se priključio njegovoj Ujedinjenoj ljevici kao neformalni `ministar vanjskih poslova u sjeni`. U prosincu organizirat će u Zagrebu međunarodni seminar o arhitekturi europskih lijevih vlada, a zatim... e, to dalje je vojna tajna.
Sa Matvejevićem susreo sam se na liniji šeme koju smo počeli razvijati ljetos na Kalamoti - dubrovačkom elafitskom Koločepu - gdje je dovršavao rukupis novog hrvatskog izdanja njegova nevjerojatno uspješnog `Mediteranskog brevijara`, prevedenog na trideset jezika, zadnje na japanski. Nakon što bismo se poslije ručka do iznemoglosti natračali kulture i politike, reka sam: `Pa nije li vrijeme za 'Razgovore sa Predragom Matvejevićem'?`
Čovjek se zbilja svega sjeća - ima bogomdanu memoriju dobroćudne prznice - i, primjerice, razvalili smo se od priča o hrvatskoj Bijeloj knjizi, o kojoj je u Zagrebu upravo izašla znanstvena rasprava Lade Čale-Feldman, a nikad do sad nije objavljena u Hrvatskoj, nego samo u Srbiji... Pa smo onda i dogovorili da ćemo narednog ljeta napraviti intervjuistički brainstorming te rekonstruirati njegov put komunističkog apostata, koji je od `unutrašnjeg disidenta` postao pitomi oponent nomenklature, pa čak uspio preživjeti pismo drugu Titu s prijedlogom da se povuče sa svih funkcija. Zatim je, naprosto, zapalio vani, počeo akademsku karijeru na Sorbonnei i La Sapienzi, te ozbiljan literarni uspon, dok su ga, poslije prevrata, nacionalisti proglašavali narodnim neprijateljem, kojega bi najbolje bilo zatući... Lijevi otpadnik, nije ipak otpao od lijevih ideja, pa čak i za Tita kaže - `da, bio je to kult ličnosti, ali je ličnost bila jača od kulta...`
Mogao sam mu prijeći preko toga, jer me ovo živahno svratište na rimskim bulevarima oko Piazze Mazzini obuzelo kozmopolitskom ugodom što je odmah dovela do idejnog relativizma - pa, rekoh sebi, ako ljevičarenje već nije upropastilo ovaj raj zemaljski u podnožju papina trona, možda ćemo i mi to nekako izdržati ondje na Balkanu, in partibus infidelium.