Sjedjeli smo u restoranu "Dal bolognese" na rimskoj Piazza del Popolo. Hvala bogu ovdje još nešto znači diplomatski status, pa smo preko Ambasade uspjeli doći do rezervacije, a inače nema šanse da se upucaš pogotovo otkako se pročulo da će njihov kuhar spremati svadbenu večeru za Toma Cruisea i Katie Holmes. Vjenčali su se u zamku na jezeru Bracciano blizu Rima, kakav nema ni Todorić, a pripada drevnim patricijima obitelji Odescalchi njihovo ime je povijest, grb osobito kićen s orlom, lavom i šest Aladinovih svjetiljki...
To su ujedno i naši velikaši - stoljećima držali su strateški savski tabor Ilok, pa ondje nasadili prve hrvatske vinograde sa cijepljenom lozom, ergo iločki traminac, donesen iz Tirola 1710. No, mislim da je Cruisea, umjesto tradicije, naprosto privukao izgled te odeskalkijevske tvrđe u pokrajini Lazio, jer nalikuje na bajkovit zamak iz grba holivudske aristokratske kuće `Walt Disneny - Buena Vista Production`.Ono, zamak, brate, s nazubljenim bastionima i kulama poput Minčete, te tornjićima s kojih vijore zastavice - samo fale famfare... Ne znam što su jeli Cruisevi, Beckham, Armani i ostatak ekipe koji se tu okupio na sektaško vjenčanje po scijentološkoj liturgiji koju je izmislio jedan loš pisac naučne fantastike (Ron Hubbard), ali ja sam s jelovnika u `Bologneseu` naručio ugroženu vrstu - ugroženu od slikovite no nimalo izdašne nouvelle cuisine: naručio sam mesnu štrucu s jajem i pire.
Prije toga, pojeo sam pašta fažol i odmah se suglasio kako je `naš recept sto puta bolji`. Talijani ne stavljaju suho meso, ni špek, niti počinju sa zaprškom, a upotrebljavaju malen grah nalik na azuki i neke sitne šubiote, umjesto velikih, hrapavih rigatona, koji se mogu onako dobro natočati... Štruca je bila OK. Rekoh kolegama: `Bogami, ovo je kao nekoć u 'Vjesnikovu' sindikalnom restoranu...`
Tu ja pretjerujem malo, glumim jugonostalgiju radi poze, provokacije i zato što mislim da naročito u ovakvim luksurioznim prigodama, kad se zavališ u neki bolji rimski restoran okružen publikom koja kao da je izašla iz Viscontijeva filma i to poslije pročešljavanje Via dei Condotti, gdje svi dizajneri drže dućane za cipele, treba obnoviti tko smo, što smo i odakle dolazimo, a mene, zapravo, baš ne vuku uspomene na one prljave, vlažne zidove starog `Vjesnikova` rastorana, prije renovacije u doba Univerzijade, kad sam bio izabran za sindikalnog povjerenika s programom farbanja menze, što se, kao i mnoga druga obećanja, onda nije moglo realizirati...
U razgovoru za tom večerom, koji se jugonostalgije nije ni dotakao, pošto je bilo riječi samo o pariskim i rimskim modnim salonima, kulturi, izložbama i rimskoj politici, odmah smo došli na Predraga Matvejevića i na njegove nevjerojatne, upravo fabulozne veze na talijanskoj lijevoj političkoj sceni. Do jučer, bio je predsjednik Prodijeve Komisije za Mediteran, koja u talijansku vanjsku politiku nastoji utisnuti svijest o južnjačkom i morskom geopolitičkom položaju zemlje što je preko svoga sjevera zakvačena na zapadnoeuropski atlantizam.
Zaista, Italija je isto toliko odvojena i neosvještena o svojoj geografskoj i historijskoj poziciji na Sredozemlju, kao Hrvatska vis-a-vis Balkana, ili manje ideologiziranim terminom, jugoistočne Europe, koji u Foreign Officeu zovu Istočni Adrijatik, a profesori povijesti - rumelijski beglerbegluk, europska Turska.
Kako sam se sa Peđom bio istoga dana ranije našao na ručku, u jednom divnom, nepretencioznom potpuno talijanski veličanstvenom ekspres-restoranu pored RAI-a, gdje zalaze sve rimske televizijske vedete, mogao sam o tome dodati nešto iz prve ruke. Predrag je također blizak sa Faustom Bertinottijem, komunističkim predsjednikom Camere - talijanskog Sabora - te s Francescom Rutellijem, bivšim gradonačelnikom, koji ga je pozivao na svoju listu, u Federaciju zelenih, što se za Matvejevićev ukus malo previše otklonila u desno.
Priznao mi je, međutim, da je hrvatski ljevičar Ivan Ninić njemu baš po ukusu, pa se priključio njegovoj Ujedinjenoj ljevici kao neformalni `ministar vanjskih poslova u sjeni`. U prosincu organizirat će u Zagrebu međunarodni seminar o arhitekturi europskih lijevih vlada, a zatim... e, to dalje je vojna tajna.
Sa Matvejevićem susreo sam se na liniji šeme koju smo počeli razvijati ljetos na Kalamoti - dubrovačkom elafitskom Koločepu - gdje je dovršavao rukupis novog hrvatskog izdanja njegova nevjerojatno uspješnog `Mediteranskog brevijara`, prevedenog na trideset jezika, zadnje na japanski. Nakon što bismo se poslije ručka do iznemoglosti natračali kulture i politike, reka sam: `Pa nije li vrijeme za 'Razgovore sa Predragom Matvejevićem'?`
Čovjek se zbilja svega sjeća - ima bogomdanu memoriju dobroćudne prznice - i, primjerice, razvalili smo se od priča o hrvatskoj Bijeloj knjizi, o kojoj je u Zagrebu upravo izašla znanstvena rasprava Lade Čale-Feldman, a nikad do sad nije objavljena u Hrvatskoj, nego samo u Srbiji... Pa smo onda i dogovorili da ćemo narednog ljeta napraviti intervjuistički brainstorming te rekonstruirati njegov put komunističkog apostata, koji je od `unutrašnjeg disidenta` postao pitomi oponent nomenklature, pa čak uspio preživjeti pismo drugu Titu s prijedlogom da se povuče sa svih funkcija. Zatim je, naprosto, zapalio vani, počeo akademsku karijeru na Sorbonnei i La Sapienzi, te ozbiljan literarni uspon, dok su ga, poslije prevrata, nacionalisti proglašavali narodnim neprijateljem, kojega bi najbolje bilo zatući... Lijevi otpadnik, nije ipak otpao od lijevih ideja, pa čak i za Tita kaže - `da, bio je to kult ličnosti, ali je ličnost bila jača od kulta...`
Mogao sam mu prijeći preko toga, jer me ovo živahno svratište na rimskim bulevarima oko Piazze Mazzini obuzelo kozmopolitskom ugodom što je odmah dovela do idejnog relativizma - pa, rekoh sebi, ako ljevičarenje već nije upropastilo ovaj raj zemaljski u podnožju papina trona, možda ćemo i mi to nekako izdržati ondje na Balkanu, in partibus infidelium.