Koliko ste puta mogli čuti kako imamo na hiljade nezaposlenih ekonomista, pravnika, učitelja i drugih, dok se još mnogo, mnogo njih trenutno školuje na državnim i privatnim fakultetima?
I kako to njihovo školovanje državu i društvo puno košta, a od tih mladih ljudi neće biti nikakve koristi kada završe, bar ne za ovo društvo? Iza ovoga uglavnom slijedi zaključak kako država treba da reformiše upisnu politiku na način da smanji finansiranje onih fakulteta čijih diplomaca ima "viška" i podstakne upisivanje onih fakulteta čijih studenata ima "malo" (tzv. deficitarna zanimanja). Pri tome se kod nas, naravno, podrazumijeva da i ptice na grani znaju kojih je puno, a kojih malo.
Da li je tako prosto poboljšati stanje u ovoj oblasti?
Za početak odmah da konstatujemo da ovdje problem zaista postoji i to se može čak i instinktivno osjetiti. Međutim, prema mom mišljenju, prevazilaženje ovako ozbiljnog problema zahtijeva novi način razmišljanja suprotan svemu onome što je do sada spominjano u našoj javnosti.
Naime, suština našeg problema i nije u tome da li će država povećati ili smanjiti upisne kvote nekih fakulteta ove ili sljedeće školske godine za 50, 100 ili 200 mjesta (upisanih studenata). Suština našeg problema je u pogrešnom konceptu upisne politike koja predstavlja recidiv prošlosti. Jer ako stvarno hoćemo da školujemo kadar za kojim postoji potreba, onda određivanje postojanja te potrebe moramo da prepustimo ili tržištu ili jednoj vrlo aktivnoj državi. Kod nas se već decenijama odomaćila situacija da je procjena potrebnog kadra prepuštena pasivnoj državi koja svojim djelovanjem djelimično negira tržište, ali istovremeno nema ni viziju šta bi htjela da postigne upisnom politikom. Doduše, novi ministar prosvjete je počeo temeljne reforme sistema visokog obrazovanja, što je svakako dobro, ali bez temeljnog i multidiciplinarnog razmatranja ovog problema/pitanja svi njegovi napori teško da mogu uroditi plodom, odnosno teško da mogu doprinijeti da se visoko obrazovanje stavi u funkciju privrednog oporavka i razvoja. Da pokušamo biti slikoviti, situacija je otprilike kao kada popravljate pokvareni motor automobila, a ne radi vam ni mjenjač. Sve i da motor popravite, nećete krenuti iz mjesta!
Da bismo sve ovo bolje objasnili, neophodno je da se dotaknemo pojmova industrijske politike i slobodnog tržišta obrazovanja.
Ekonomisti koji vjeruju u mogućnost države da donosi dobre procjene i kvalitetno ih pretočava u politike upisnu politiku bi postavili za jedan od stubova industrijske politike. Pri tome, sama industrijska politika znači definisanje grana privrede u kojima zemlja ima prednosti u regionalnim i svjetskim okvirima i pomaganje tim granama kako bi se razvile i postale okosnica konkurentnosti i zapošljavanje zemlje u dužem roku. U setu mjera podrške tim granama, bez sumnje, spada i školovanje potrebnog kadra. Međutim, samo školovanje kadra predstavlja tek mali dio mjera industrijske politike. U druge mjere obično spadaju makroekonomska politika usmjerena ka podsticanju štednje i destimulisanju potrošnje, izgradnja potrebne infrastrukture, subvencioniranje proizvodnje i izvoza (direktno u gotovinskim isplatama, ali i indirektno kroz preferencijani poreski tretman, povoljne kreditne linije, javne nabavke itd.) i još mnogo toga. Ukratko, industrijska politika podrazumijeva, ne pomoć posustalim preduzećima kako bi se ona spasla od stečaja (to je prije socijalna politika), već pomoć dobrim preduzećima kako bi ona prerasla u moćnu, konkurentnu privrednu granu.
U slučaju da spadate u ljude koji ne vjeruju u sposobnost države da kreira uspješnu industrijsku politiku ili joj pak okolnosti onemogućavaju takvo djelovanje, ostaje vam da preporučite potpuno ukidanje upisne politike, odnosno prepuštanje odabira zanimanja tržištu. U tom slučaju vi vjerujete da su ljudi racionalna bića i da postoji razlog zbog kojeg upisuju baš te fakultete čijih studenata ima "mnogo", a ne one čijih studenata ima "malo". Jedan šokantan ali i sugestivan podatak u kontekstu ovog razmišljanja je činjenica da u Republici Srpskoj djeluje 25 fakulteta koji školuju samo jedan izlazni profil (diplomirani ekonomista). Većina od tih 25 fakulteta su privatni, a oni ne bi ni bili osnovani da ne postoji tražnja za zanimanjem koje školuju. S druge strane, naizgled deficitarna ponuda stručnog kadra može postojati samo ako postoji još deficitarnija tražnja za istim tim kadrom. Konkretnije rečeno, u zemlji u kojoj je stopa nezaposlenosti blizu evropskog vrha, svakako da bi se neko opredijelio za "deficitarna" zanimanja kada bi ona stvarno garantovala posao.
Da ne bi sve gore izneseno ostalo nedorečeno, evo i razmišljanja o tome kako, odnosno čime bi država mogla da nadomjesti upisnu politiku. U najkraćem, država bi umjesto indirektnog finansiranja fakulteta kroz ograničavajuću upisnu politiku prešla na finansiranje talentovanih učenika i studenata. Morala bi biti napravljena rang-lista svih onih koji traže da država finansira njihovo obrazovanje te bi onda država boljima među njima dodijelila finansijska sredstva potrebna za školovanje. Gdje bi oni odnijeli svoje stipendije, državu ne bi trebalo da brine. Odnijeli bi je tamo gdje je dobar odnos kvaliteta obrazovanja i potrebnih finansijkih sredstva, te tamo gdje procjenjuju da će biti posla kada završe studije. Time bi se, na kraju, i podstakla konkurencija na tržištu visokog obrazovanja, iz čega bi se pojavio novi kvalitet kao neophodan impuls ubrzanijeg privrednog razvoja.
Da sumiramo. Vrijeme je da zaboravimo prošlost i izgradimo sistem obrazovanja na novim osnovama primjerenijim okolnostima u kojima danas živimo. Bitan aspekt izgradnje tog sistema predstavljaće i reforma upisne politike.