Svi koji misle da mogu po svojim nahođenjima odlučivati o sudbinama zemalja i naroda trebali bi da znaju da su mnoge takve sile bile i nestale sa svjetske pozornice.
Unilateralnim aktom, jer je donesen bez opće suglasnosti međunarodne zajednice i pristanka involviranih strana, Skupština dosadašnje srpske pokrajine Kosovo i Metohija, koja je u međunarodno-pravnom smislu još dio države koja se naziva Republika Srbija, oslanjajući se na obećanu podršku Sjedinjenih Američkih Država i nekih država Europe, proglasila je, u nedjelju 17. februara 2008. godine, neovisnost pokrajine u odnosu na dotadašnju njenu državnu povezanost sa Srbijom i tako uspostavila jednu novu i do tada nikada postojeću državu koja se u cjelini nalazi unutar teritorije dotašanje jedinstvene države Republike Srbije. Ova država je odmah zatražila priznanje od drugih država i potvrdu svog suvereniteta i njegovog međunarodno-pravnog validiteta.
Akt Skupštine i Vlade pokrajine Kosovo je unilateralan i njegova validnost, u međunarodno-pravnom smislu, je veoma upitna, a u političkom smislu on u cjelosti ovisi o reakciji velikih svjetskih sila i potom ostalih država u svijetu, prije svega, u Europi, kojoj i Srbija i Kosovo geopolitički i geografski pripadaju. Kad kažemo Europa, onda mislimo na europski geografski i geopolitički prostor, a ne na Europsku uniju, što se u kolokvijalnoj upotrebi često i neispravno reducira i zamjenjuje. Budućnost ovog akta i nove države je, također, veoma upitna. Budući da je nastanak nove države proizišao iz volje nekoliko velikih sila, u ovom momentu dominantnih na našem geopolitičkom prostoru, koje smatraju da imaju pravo odlučivati o postojanju ili nepostojanju država i njihovih teritorija, ali postoje i druge, ne manje važne velike sile, koje se sa takvim aktima ne slažu, ishod cijele ove priče treba pričekati još neko dogledno vrijeme.
Svi koji misle da mogu po svojim nahođenjima odlučivati o sudbinama zemalja i naroda trebali bi da znaju da su mnoge takve sile bile i nestale sa svjetske pozornice i pojavile su se neke nove sile, koje, također, mogu misliti i postupati slično onima koje danas djeluju i mijenjati sudbine država i njihovih teritorija. Međutim, nad svim aktima sile stoji velikim upitnik - do kada?
Prije devedeset i šest godina (1912. godine) Kosovo i Metohija su uključene u tadašnju Kraljevinu Srbiju i unutar nje su preživjeli dva svjetska rata. Nikada niko nije to uključenje osporio. Sada se stanje mijenja, samo što je promjena ondašnjeg stanja uslijedila kao izraz dominantne volje tadašnjeg svijeta koja se sastojala u stavu da treba da se dovrši egzistencija jednog carstva - Osmanskog carstva, a sada nikakvo carstvo više ne postoji, niti postoji univerzalna, dominantna, pa čak ni regionalno definirana zajednička volja za izmjenu zatečenog stanja. Međunarodno-pravna validnost ovog akta je zbog svega toga veoma upitna, jer niko ne može utvrditi da se on oslanja na bilo kakav akt opće i univerzalne volje postojećih država i ljudi izražene kroz odluke i dokumente OUN, a njegova politička validnost i trajnost ovisi, naravno, i od stavova koje će o tom aktu zauzeti OUN i njene institucije, prvenstveno Savjet bezbjednosti i potom, ukoliko to bude neophodno, i Generalna skupština OUN, kao njen najviši organ, ali i sve članice OUN. tj. države koje su zainteresirane za opći poredak u svijetu, za stabilnost odnosa i za poštovanje međunarodnog prava, onakvog kakvo je ono danas.
Zasada ovaj akt izražava volju albanskog stanovništva pokrajine koja ima podršku od Amerike i nekih drugih država, uglavnom njenih saveznika, dok se neke druge države, kao Rusija, Kina i Indija, ali i neke države u regionu, protive tom aktu. Sve to znači da nas čeka dosta problema i briga i to sve nas, ne samo one koji su direktno involvirani, tj. Republiku Srbiju i pokrajinu Kosovo i Metohiju, kao i Srbe i Albance kao narode u cjelini, nego i nas koji živimo u regiji, koji se graničimo sa involviranim teritorijama i državama i imamo direktne historijske, kulturne, političke, ekonomske, emotivne i druge veze i interese povezane sa sadašnjim stanjem i zbivanjima koja su u toku, a prije svega se brinemo o održavanju mira i sigurnosti u regionu, u što svakako spada iznad svega poštovanje cjelovitosti i integriteta teritorija i ustrojstva postojećih država regiona.
Kao zemlja regiona i to zemlja koja je nedavno prošla pakao nametnutog joj sukoba, koji je na njoj ostavio brojne, pa čak i neizbrisive tragove nasilja, te kao zemlja u kojoj živi veliki dio Srba (bosanskih Srba) Bosna i Hercegovina je veoma snažno zainteresirana za zbivanja koja su povezana sa proglašenjem nove države Kosovo. Za Bosnu i Hercegovinu, za njenu sigurnost i stabilnost, i za unutrašnji mir je bitno sljedeće:
1. Bosna i Hercegovina ne može podržavati nikakve i ničije unilateralne odluke koje involviraju legitimne i priznate interese drugih ljudi i naroda. Ona je zbog ponašanja koja su se bazirala na takvoj logici, tj. logici sile i iznude rješenja putem primjene sile i to bez obzira koje je takve zahtjeve podržavao u svijetu, pretrpjela velike ljudske, ekonomske i uopće humane i historijske gubitke koji će teško biti nadoknađeni radom mnogih generacija u budućnosti;
2. Bosna i Hercegovina polazi od stava o nezamjenljivosti konsenzualnih rješenja u svim sporovima ovakve vrste, čak i u onim situacijama kada su u pitanju veoma duboke rane i suprotnosti izazvane postupcima jedne od strana koje dolaze u konfliktni odnos. Za nas mržnja i simpatija ne mogu biti, svjedeno koju vrstu osjećanog odnosa mi njegovali prema stranama u sukobu, baza za donošenje odluka u historijski bitnim pitanjima i u slučaju interesa tolikog broja ljudi. Samo hladni racionalni argumenti i razgovori, vođeni sa tendencijom da se uvaže interesi svih koji su u pitanju, mogu donijeti trajna i opravdana rješenja. U slučaju Kosova i Metohije radi se o interesima Albanaca, Srba, Crnogoraca, Bošnjaka, Turaka, Roma i drugih koji žive na tom prostoru, kao i o interesima neposrednih susjeda na koje će eventualne promjene u tom prostoru imati dejstvo, pa bi se moralo voditi računa o svim tim elementima i akterima situacije, kako bi se došlo do demokratski postignutog i trajnog rješenja;
3. Bosna i Hercegovina se mora protiviti, iz sopstvenog iskustva, situaciji da sila, ma kako ona bila velika, postane pravni, politički i moralni argument u rješavanju sudbinskih pitanja malih država i naroda.
4. Zbog svih navedenih razloga Bosna i Hercegovina kao država ne može podržavati rješenja koja nisu utemeljena u poštovanju interesa svih strana u procesu, kao što je zainteresirana da se u najtežim pitanjima koja se otvaraju traže mirna, tj. politička rješenja i to diplomatskim putem, pod uvjetom da svršeni čin ne odlučuje definitivno o bilo kojem takvom pitanju;
5. Bosna i Hercegovina treba da podrži pokušaje traženja političkog izlaza iz nastale krize u sistemu OUN-a i njenih institucija, kako bi se od teško prihvatljivog unilateralnog čina došlo do određenog obostrano prihvatljivog ili konsemsualnog rješenja, takvog koje će imati u vidu opravdane razloge i interese strana koje su u pitanju, a to su svi oni koji žive na području Kosova i Metohije, a nikako samo Srbi i Albanci;
6. Bosna i Hercegovina logično i s pravom očekuje od svojih građana da se u cijeloj ovoj tužnoj historiji ponašaju tako da ne dovode u pitanje svoju državu i zemlju u kojoj žive, odnosno interese svih njenih građana. Nemoguće je za našu zemlju zahtijevati isto ono što se tako ogorčeno odbacuje i napada, tj. unilateralni akt bilo koje vrste i bez obzira na njegovu neopravdanost. Ono što se kod drugog smatra nezakonitim i neprihvatljivim i pravno i moralno i politički i historijski ne može biti stav i rješenje za normalne i demokratski opredijeljene ljude. Time se daje faktička podrška jednostranom aktu Albanaca na Kosovu i Metohiji, a u cijelom slučaju ništa ne riješava. Svako ko radikalno odbacuje i smatra nezakonitim postupak Albanaca na Kosovu i Metohiji, a govori "mi imamo pravo koje su sebi prisvojili Albanci", ne samo da griješi i govori uludo, nego djeluje upravo suprotno osnovnoj intenciji protesta protiv jednostranog postupka Albanaca, tj. on time samo devalvira i obesnažuje srpsku poziciju, a Srbe prikazuje kao narod koji se ponaša na način kojeg osuđuje. Osobito je velika odgovornost u ovom slučaju na srpskim političarima u Bosni i Hercegovini. Ovo nije poligon za demonstriranje praznog patriotizma, osobito onog koji je uperen protiv drugih naroda, nego se radi o situaciji koja zahtijeva pamet i logično rasuđivanje, te opravdavanje u sopstvenoj praksi onih pravnih i moralnih principa na kojima mora počivati međunarodni pravni i politički poredak.